Naša stvarnost

26 ADAM PRIBIČĆEVIĆ

go, jer boluju bez lekara, gde se uče gladna i ozebla — ne mogu konkurisati deci iz gradova. Jer ja ne primam prigovore koje sam čuo od mnogih seljaka da profesori namerno ruše seljačku decu.

Da sam ja morao slanovati u dobrom stanu, da sam morao plaćati visoku školarinu, ja se ne bih školovao, pa možda i da sam išao ma prijemni ispit, jer sam u našoj prefrpanoj školi s jednim učifeljem bio slabo spremljen, i ako sam svršio gimnaziju kao prvi đak. A tako ne bi ni drugi mnogi sirolinjski sinovi, koji su u životu našem izvršili svoju dužnosli.

Selo je oduvek bilo svesno svoje velike uloge u životu čovečanstva, uloge njegova hranitelja. Ono nije samo bilo svesno puleva kojima bi u poliličkom životu drušlva osvojilo mesto koje odgovara toj njegovoj ulozi u životu čovečansiva. Ono je čekalo. na lo da velika istina blisne pred očima onih koji vladaju i donese mu željenu pravdu. Čekalo je pravdu — mleveno nepravdom. |

Današnje selo menja se. Ono spoznaje sve uverljivije, da se. pravda ne može dočekali od fuđe uviđavnosfi, već osvojili u borbi, koju bije ne samo foplo srce već i prosvećen um,

i selo počinje da bije svoj veliki, oslobodilački boj i formira– njem svojih političkih grupa, i zadrugarstvom i velikom prosvelnom akcijom i perom, pa evo, i kičicom slikarskom. | ova izložba znači jednu dobivenu bilku za stvar sela. Ona mu osvaja saveznike i prijatelje, dižući, u isti mah, moral u rođenim redovima. Jer, odjeknuće glas o ovoj seljačkoj slikarskoj izložbi poljima i dubravama cele zemlje, sa gromkim refrenom: | mi smo ljudi!

Ocenile i s ove sirane ovu seljačku izložbu. Tada će ona ostali deblje podvučeni datum u vašim sećanjima i jače još uporište i argumenat u velikoj borbi za pravedan drušiveni poredak. Tako ćele se odužiti ovim umetnicima iz naroda, i vi koji nemate sreistava da kupite njihove slike, ohrabrivši ih u njihovoj svelloj borbi za veliki idea! društvene pravde. Zaslužili su to ohrabrenje-

Adam PRIBIČĆEVMĆ