Naša stvarnost

VUKOVO MJESTO U RAZVITKU SRPSKE KULTURE

ima u istoriji svih naroda ljudi koji nam se, ukoliko nas istorija sve više udaljava od njih, pojavljuju sve većim i bliskijim. Jedan od lih ljudi u istoriji srpskog naroda i srpske kullure jeste, besumnje, i Vuk Stefanović Karadžić.

Još se nije bio slegao dim sa zgarišta, ni očistio miris barufa i krvi nad plavičastim šumadiskim brežuljcima kad je Vuk Stefanović Karadžić, dijete srpskog sela i prve srpske narodne revolucije, oipočeo svoj književni rad. Srpska književnost prije Vuka nije izvirala iz narodnog života, nije bila narodna, ona je bila privilegija jednog društvenog sloja, koji je i živio na ekonomskim privilegijama, koje je imao obilato u srpskom narodu. Ali to još ne znači da je fa stara srpska književnost, da su pojave Ćirila i Melodija i docniji apokrifski, hagiografski i biografski radovi sve do palrijarha Pajsija (1616—1647) značila unazađivanje srpskog naroda, bilo na društvenom bilo na kulilurnom polju. „Uz drhtanje uljanih sveliljaka” sveštensivo, počinjući sa Ćirilom i Metodijem a završavajući sa Pajsijem, uvodilo je srpski društveni život i pismenost, u vizantisku kulluru koja je bila na višem nivou, u kontakt s kulturno razvijenim sredinama.

Ali sjeme, koje je do juče donosilo zlatnu žetvu, ne mora je donijeti i danas, novo sjeme mogu plodonosno zasijati samo nove ruke. Propašću srpske države i seobom Srba u krajeve preko Save i Dunava, u foku vremena su se javile nove snage, snage koje su izrastale iz novosivorenih uslova. Rad svešfensiva na kul!furnom polju je „spao na fanku žicu” prepisivanja bogoslovskih knjiga i prestao da bude jedina svjetiljka, postajući sve više brana novoj bujici kulturnog razvitka. Samim im, faj rad je sve više postajao anfikulturan.

Novonasfalo srpsko građansivo u Vojvodini još u XVIII vijeku, uporedo sa borbom za novi drušiveni poredak i ukidanje privilegija, ofpočelo je i stvaranje jedne nove kulture. Možda vam nijesu dobro poznate skoro olkrivene pjesme, koje je sivaralo srpsko građansivo u XVIII vijeku, izražavajući kroz albume i spomenare, jezikom bliskim narodu, svoje ljubavi, svoje želje i osjećaje, svoje fuge i radovanja.

Jezik srpske književnosti prije XVIII vijeka nije bio narodni; samim fim što je i sadržaj u toj literaturi želio da očuva slaro, da ne dozvoli uvlačenje novih ideja u narodnu kulturu, on je nužno morao da čuva i jezične forme, isto tako preživjele i zaostale, kojim se nijesu ni mogle izrazili nove težnje i novi poleti naroda.