Naša stvarnost

46 MILO NIKOLIĆ

Zalo je i borba koja se odvijala oko jezika u svojoj suštini značila olpor proliv novih ideja i novog sadržaja u književnosti.

Srpski narod je u fo doba dostizao najveći drušiveni razvitak u Vojvodini. Mufnim i razlivenim vodama ravnica jedrili su brodovi srpskih trgovaca; u gradovima koji su naslajali gomilali su se tovari robe u magazama, dovezeni s raznih slrana svijela, mirisale su ribe po prislaništima i hučno šumjele radionice. Ali razvijanje privrede dolazilo je u sukob ne samo sa auslriskim dženfriskim ugnjelavanjem već i sa privilegijama srpskog visokog sveštensiva, koje je grčevilo držalo svoje posjede i svoje kmefove, pofrebne građansivu kao slobodni radnici. lako je aj visoki kler davao izvjestan oipor Ausfro-Ugarskoj u čuvao narod od „unijaćenja”, on je istovremeno socijalno drijemao zajedno sa ausiriskom i mađarskom plavokrvnom gospodom, sprečavajući razvoj novih oblika života. | to nije bilo samo na ekonomskom već i na kulfurnom polju. Trebalo je zaustaviti novi plameni drhfaj srca, ključanje novih misli koje su izvirale iz naroda. Ispravno ivrdi Ljuba Stojanović: „Njih (sveštenstvo — M. Đ.) je na fo naferala koliko osnovna opasnost unije kidanjem sa slovenskim jezikom i Rusijom, toliko i bojazan za svoju klasnu prevlast, koju su idenfilikovali sa nacio nalnim opstankom srpskog naroda, jer su oni jedini, kao prefstavnici crkve, imali takav privilegovani položaj u državi, dok građansivo nije imalo ništa.” (Lj. Stojanović: „Život i rad Vuka Stefanovića Karadžića.”)

Svak zna da su ribe nijeme, ali kad izađu na pijacu one moraju progovorifi jezikom svakome razumljivim, ako žele da budu pojedene. Robi — frgovini i industriji freba masama razumljivi jezik. Narodni jezik i narodna kullura su, dakle, frebali srpskom građansivu i radi odlučnijeg prodora u osvajanju novih oblika privrednog i drušivenog živofa. Srpsko građansivo je bilo preslabo da politički ostvari svoje težnje. Te ideje nacionalne slobode i slobodnog razvilka, oslvarene su, u požaru narodnog pokrefa, ne u Vojvodini, gdje je srpsko građansivo bilo najrazvijenije, već u seljačkoj prvoustaničkoj Srbiji. Smjeli srpski svinjari, narodne vojvode, harambaše i seljaci, odigrali su onu ulogu, koju se srpski građanin u Vojvodini usuđivao da samo polajno i polusvjesno priželjkuje. Srpsko građansivo u Vojvodini je bilo privredno i kulfurno naprednije od srpskog naroda u Srbiji, dok od prvog ustanka Srbija postaje političko ognjište srpskog naroda. | u jednoj i u drugoj borbi, i u kullurnoj borbi u Vojvodini i u političkoj u Srbiji, Vuk je uzeo učešća. On je u Vojvodini naišao na najljuće prolivnike, od vladike Stratfimirovića do njegovih prirepaka i na najvafrenije pristalice. U prvom ustanku on je služio kao pisar usfanicima, nosio džebanu Hajduk-Veljku i kroz cio svoj život pomagao stvaranje mlade srpske države. Politika Austrije, koja je išla za firn da uguši svaki upliv Rusije, nesumnjivo nije išla za fim, da dopusti puno formiranje srpske nacije na kulturnom polju. Istina, njoj nije konvenirao slari jezik i pravopis, koji je vezivao srpsko svešlenstvo za Rusiju i zato je dolazilo u njenoj politici do kolebanja da