Naša stvarnost

STOPEDESETGODIŠNJICA VUKA 47

dopusti stvaranje narodnog jezika, nečega što joj je najmanje frebalo a najviše moglo šteliti. U svojoj borbi za narodni jezik i pravopis, Vuk je s jedne slrane preistavljao oslvarenje borbe srpskog naroda u Srbiji za ekonomsku i političku slobodu, a s druge strane vojvođanskog građansiva za nacionalnu kuliuru. Trešnjevi topovi sa Mišara i Deligrada, dime se i fulnje kroz Vukove polemičke spise, kroz te na izgled ako silne sivari, kao što je borba oko ukidanja fankog i debelog jer. Ispravno tvrdi Nil Popov: „Borba oko reforama Vukovih nije bio samo leoriski spor u oblasti filologije. To je bila borba između dva istoriska predanja, između živoinih i umnih shvalanja dva pokoljenja, ili tačnije dveju epoha u srpskoj istoriji razdeljenih jedna od druge političkim događajima — posfepenim oslobođenjem srpske kneževine ispod lurske vlade i narodnim pokretima kako u samoj Ugarskoj, fako i među srpskim življem u njoj.” (Cit. kod Stojanovića, str. 728.)

Borba koju je ofpočeo Vuk Karadžić ima svoju dugu predistoriju. Nju je pripremio čilav niz srpskih pisaca i Vuk je došao da zada neprijatelju odlučujući udarac, isto onako kao što je mirni i frpeljivi srpski narod sa Prvim Ustankom zapanjio dahije, janjičare i subaše, pa najzad i „Presvellu” Portu svojim nemirom i neirpeljivošću. Još 1740 Gavrilo Stefanović, đak srpskih kaluđera, pisao je svoje propovijedi, ostale u rukopisu iza njega, golovo čisto narodnim jezikom, dok je srpskoslovenski jezik zadržao u bogoslovskim spisima i namenjenim crkvenoj službi. Dolaskom ruskih učitelja i ruskih knjiga, tokom druge i freće čelvrline XVIII vijeka, ulvrdio se rusko-slovenski jezik, ondašnji književni jezik Rusa, kao najomiljeniji jezik crkve. „Ali tako reći od samog počelka štampanja srpskih knjiga za svetovnu upolrebu javila se težnja da se knjige za narod pišu narodnim a ne slovenskim jezikom.” (Lj. St.: Ž. i r. V. St. K.” str. 40.)

Istorijska čast pripada Zahariju Orfelinu što je prvi u predgovoru svog „Slaveno-Serbskog Magacina” (1768) javno istakao načelo pisanja narodnim jezikom, iako se on nije služio njime. Nešto prije njega Vasilije Damjanović u „Novoj serbskoj aritfmelici” (1767) ne ističe fo načelo, ali piše skoro čistim narodnim jezikom. Ove fežnje za uvođenjem narodnog jezika javile su se istovremeno sa nasilnim uvođenjem latinice u srpske škole u AustroUgarskoj. Tako je srpsko visoko svešlensivo, iskorišćavajući nacionalno nezadovoljsivo srpskog življa moglo da daje dug i žilav oipor istinski nacionalnim fežnjama za uvođenjem narodnog jezika u književnost, proglašavajući fe težnje protupravoslavnim i profunarodnim. „Upravo u fo vreme javlja se Dosilije, koji ne samo, što kida sa slovenskim jezikom (a donekle i sa slovenskom azbukom), već ustaje i proliv svemoći crkvene hijerarhije, proliv kaluđera i manaslira i propoveda versku loleranciju”. (Lj Stojanović: „Život i rad V. St. K.”, str. 41.) Srpsko. sveštenstvo, osobito kruli milropolit Stratimirović, nastojalo je da se „dosileizam” istjera iz društvenog živola, i fo „ne polemikom, ne razlozima, ne spisima,