Naša stvarnost

48 MILO NIKOLIĆ

kako to ističe Lj. Stojanović, već čisto policisko adminisfrafivnim merama. „Crkva je, istina, morala da popušla navali narodnog jezika, da daje ali ne da ništa, ili kako bi to življe izrazila jedna Vukova poslovica, da sačuva „i ovna u foru i ovce na broju.”, ona se prilagodila stvaranju jednog vještačkog jezika, koji je frebao da ,oblagorodi prosti govor”, naime da se proslački narodni govor koji nema ni pravila ni gramatike „oblagorodi” slovenskim jezikom. Ta novolfarija je besumnje posljedica kompromisa između pisaca i mračnjaštva i taj kompromis je samo škodio razvoju srpske kulture i omeo same fe pisce da slvaraju istinska djela, djela od dragocjene umjelničke vrijednosti, prava narodna djela.

isto takva kolebanja i polovičarske reforme javile su se i u pogledu pravopisa, čijem istorijatu nije ovdje mjeslo. Ali važno je istaći da su dva čovjeka, Savo Mrkalj i Luka Milovanov pokušali da pitanje pravopisa radikalno riješe. Oni su radili nezavisno jedan od drugog, šlo je dokaz, i na iskustvima naše kullure, da se veliki ljudi i ideje ne javljaju s neba, već da su produkt društvenog razvitka. Istu smjelost i jasnoću nijesu pokazali u pitanju narodnog jezika, što znači da je razvoj srpske kulture išao dvijema linijama, uz lomove i kolebanja, jednom — ka narodnom jeziku, drugom — ka azbuci adekvafnoj fom jeziku. Radikalna reforma azbuke bila je srpskim vladikama još neprijafnija, jer se radikalno rešenje pitanja jezika još nije u svoj oštrini isticalo. Peštanska cenzura nije pušltala nijednu knjigu „koja ne bi bila pisana došle uobičajenim pravopisom”, a Mrkalj je gonjen do kraja živola i primoran da se odrekne svoje azbuke. Isuviše je simboličan izgledao milropolifu Sfratfimiroviću naslov njegove knjige „Salo debeloga jer-a”. Težnje za narodnim jezikom i pravopisom, koji mu odgovara išle su uporedo. Tačku na kojoj su se srele te dvije fežnje pretstavlja Vuk Stefanović Karadžić. Krvolok srpske kulture je fekao dvjema arterijama, dok nije snažno zaluinjio u jednom srcu. Vuk je sivorio i srpski jezik i pravopis.

Isfina, Vuk ni do jezika ni do pravopisa nije došao odjedan–pul. | njemu samom je na fome frebalo dugo rada, dugo prečišća– vanja, dugo oslobođavanja od silnih zabluda i neodlučnosti. Ali on se popeo na brdo makar i zaobilaznim stazama. Zadatak je istorije srpskog jezika i istorije srpskog pravopisa da ulvrde sve . momente foga penjanja. Ovdje freba podvući samo dvije fekovine Vukovog rada, značajne za srpsku kulturu.

Značaj stvaranja jedinstvenog književnog jezika, kome je korijen u narodu, a srpskom književnom jeziku je lo više nego i jednom, od ogromne je istoriske važnosti, ne samo za kulfurni već i za drušiveni razvitak toga naroda. Jezik kao srefstvo opštenja među ljudima neophodan je elemenat da se izvrši puno formiranje nacije kao cjeline, da se sivori specilična nacionalna kullura, na jedinstvenom feritoriju, ekonomski povezanom. Sivaranjem jezika i pravopisa Vuk je krčio put ne samo sivaranju kullure, već i slobodnom razvifku srpskog naroda. Vukovo djelo je samo dio velikog oslobodilačkog pokrela srpskog naroda, pokreta koji je vodio