Naša stvarnost

STOPEDESETGODIŠNJICA VUKA 40

srpski narod ne samo proliv luđinskih ugnjefača, već i proliv svojih vlastitih privilegisanih slojeva. Cijela srpska kullura formirala se u borbi protiv mračnjašiva i nazadnjašiva, kao i svaka druga kultura i Vuk je za to najbolji primjer.

Protivnici Vukovi su se služili neknjiževnim sredsivima u borbi profiv njega i njegovih saradnika.

U svom djelu „Omladina i njena književnost”, poznali srpski kriličar Jovan Skerlić kaže: „1852 palrijarh Josip Rajačić oplužuje Vuka vladi šio je samo sa imprimahlur bečke dvorske cenzure, a bez njegova blagoslova, izdao svoj prevod Novoga Zavjeta, prepun sablažnjivih grešaka. U toku pedeselih godina sve šlo je zvanično, sve što ima vlasli i fifula, „okrenulo se profiv Vuka Karadžića . . .” (J. Skerlić:: „Oml. i njena književnost”, sir. 263). Palrijarh Rajačić oplužuje Vuka, a Vuk je godinama lutao od vladike do vladike fražeći blagoslov, koji na kraju nije ni dobio . . . „Milropolit Stevan Sfratimirović proglasio je jolu za „,srp nečastlivoga”, a 1883 godine zaprefio književniku Adamu Bogosavljeviću da će mu udariti dvanaest batina, ako na srpski prevede i jedan psalam Davidov . . . Mlad čovek, Vukovac, bio je izložen opasnosfi da upropasli svoju karijeru... U lo vreme, po rečima jednog savremenika, bilo je polajnih jotlista, kao što je u doba Nerona bilo polajnih hrišćana. (J. Skerlić: „Omladina i njena književnosi”, sir. 261.) Vuk Karadžić, čovjek koji je ofvorio put stvaranja nacionalne kulture, bio je proglašavan za auslriskog špijuna. Današnji čovjek je primoran da se navikne na zabranjivanje knjiga, ali ako se danas i poborniku cenzure kaže da se to radilo i sa Vukovim spisima, onda to može i njega da zapanji. Vuku su krali rukopise. Njega su opluživali za jeretizam, za huljenje svetinja, širili su oko njega laž i spletke, ne štedeći ni njegov privafni život. A isli oni koji su optuživali Vuka za austrofilsivo, douškivali su bečkoj dvorskoj cenzuri proliv njega. U svojoj dostavi Ugarskoj Dvorskoj kancelariji, Mifropolit Sirafimirović, iznosi razloge proliv srpskog rečnika i prevoda iz bugarske biblije: „nekog Vuka Sšiefanovića, o kome će već nešto bili došlo do znanja najvišem meslu." (Lj. Stojanović: „Život i rad Vuka St. Karadžića”, sir. 381.) Sovjefnik Knićanin, čovjek nepismen, upoređivao je nesreću koja je zadesila srpski narod sa Vukovim pravopisom, sa nesrećom na Kosovu. O njemu se pisalo da „za njega i njegovu ličnost ništa drugo ne ostaje, nego samo ono šlo je najbesramnije i najbezobraznije u njegovom Rječniku.” (Lj. Stojanović: Život i rad V. St Karadžića, sir. 488.) O čemu se ovdje zapravo radilo najbolje ofkriva sam Vuk u pismu Knićaninu: . . . „da su popovi i kaiuđeri, osobilo starešine njiove, u sva vremena i kod sviju naroda bili jednaki, što su se slarali koliko je moguće više da zadrže narod u neznanju, da bi oni pomoću njegova neznanja mogli ljepše i bogalije živjeli, zalo bez nevolje da ne valja ništa s njima počinjafi, nego ih se valja kloniti.” (Lj. Stojanović: „Živo i rad Vuka Sf. Karadžića”, str. 658.)

Koliko je Vuk pokazao isfrajnosti u toj borbi, gonjen, kleve-

4