Naša stvarnost

50 MILO NIKOLIC

tan, bez sredstava, koliko je snaga njegovog saznanja vladala njegovom ličnošću, vidi se i iz njegovog pisma Pavlu Stanišiću: „Što bih ja, da sam sovelnik u Beogradu kuću i koji dučćan i oko Beograda zemlje, a može biti i koju iljadu dukata u golovu imao, ja ža fo slabo marim: ja volim što sam napisao i štampao samo ove dve knjige, koje mi neprijatelji vaši s pomoću vas, mojih prijatelja tamo zabranjuju, fo jest Novi Zavjet i Srpski Rječnik, nego da imam imanje koliko vi svi Sovelnici i popečitelji zajedno imate”. Str. 662

U Vojvodini je Vuka gonilo svešfensivo, „osobito njihove starešine”. U Srbiji je lo radila fupoglava birokralija. Ali Vuk nije popuštao, i to zalo što je njegov rad bio nešto veće i jače od svake lične slabosti, što je brisalo svaku ličnu slabost — bio je fo rad ne samo na stvaranju azbuke i jezika, već i na slivaranju nacionalne kulture.

| njegovim prolivnicima bi se moglo odgovoriti, kao, što gavrani odgovaraju Kulinovoj kadi' „Rani sina pak šalji na vojsku, Srbija se umiri? ne može.” On je bio nepomirljiv prema kolebljivcima, makar i bliskim saradnicima, kao što je slučaj sa Lukijanom Mužickim. | Njegoš, koji je islina pisao narodnim jezikom i našao toplih nadahnuća u narodnoj poeziji, nije odlučno slao na njegovu stranu. Doista, Vuk je pokazao kurjačku nepomirljivost u borbi za svoje ideje, istu onu odlučnu nepomirljivost koju je pokazao srpski narod. Stojanović kaže u svom iscrpnom djelu o Vuku Karadžiću na sir. 39: „Cedo srpske revolucije, „čist od svake nauke” (kako podrugljivo veli Svetić), ali čist i od svih predrasuda, on je shvalio istinu, pedeset godina išao za njom, ne osvrćući se ni levo ni desno, ne prezajući ni od čega, golov da podnese sve šlo ga snađe, jer je do dna duše bio ubeđen da radi dobro za svoj narod.”

Narodne pjesme koje je Vuk sabrao i izdao, bile su zabranjivane, kullura i cenzura ni tada nijesu bile prijatelji. Ali svejedno one su izazvale divljenje cijelog kulturnog svijeta sivaralačkom duhu srpskog prostog puka. One su od ogromne istoriske važnosli, ne samo za pobjedu Vukovog jezika i pravopisa. Prvi put je tu progovorio srpski seljak i kmel, čovjek iz blata i opanaka, isti onaj čovjek koji je ftlačen i koji je ustao da izvojuje svoju pravicu. S druge sirane narodna poezija je olvorila bezbrojne, široke i svijele drumove sivaranja nove kullure na izvorima narodne duše i narodnih fežnji. On nije samo spasio najveće duhovno blago jednog naroda, već je krčio i puleve kuliurnog napreiška toga naroda. | doista, kad su počela da se stvaraju književna djela od istinske umjehničke vrednosti, sredstvima koja je Vuk Karadžić osivario, počeo je i rascvat srpske nacionalne kulture. U onom frenufku kad je zakliktaia vedrinom, osjećajnošću i borbom, kao proljeće svježa i nova mladost Brankova, Vukova pobjeda je bila osigurana, uprkos zvaničnim progonima.

Vukov „Rječnik”, takođe zabranjivan, ima međutim, drugi značaj, iako ništa manji u smislu jedne naučne tekovine. Sivaranjem srpskog rječnika Vuk je ofkrio duboku ljepolu i obilato bo-