Naša stvarnost

STOPEDESETGODIŠNJICA VUKA 51

gafstvo srpskog jezika. „Rječnik” je zanavijek izvojevao pobjedu narodnog jezika i narodne kullure. Ono što je Vuk zahlijevao u svojim polemikama, u svojoj „Pismenici”, u svojoj „Danici” bilo je ovdje realizovano s očiglednom jasnoćom i snagom. Ni danas Vukov „Rječnik” nije zastareo. Naproliv, književnicima je i danas on neiscrpno vrelo svježeg narodnog jezika.

Nemoguće se ovdje oleli jednom upoređenju. Prevođenjem Jevanđelja na nemački jezik, Luiher je zadavao ne samo smrine udarce katoličkoj i feudalnoj polutmini srednjeg vijeka, već prokrčio put i narodnoj njemačkoj kulturi. Nema svetih stvari, koje prosli narod ne bi mogao da iskaže svojih divnim jezikom. Ali ima svetih stvari koje mogu da izgube mnogo od svog misličnog dejshtva ako se dadnu proslom narodu na učenje. Uvijek je mlado građansivo olpočinjalo sa uvođenjem masa u svefe slvari. Dalji razvoj ićiće u pravcu da ih izvede iz njih. Vukov „Novi Zavjet” izazvao je najljuću hajku njegovih neprijafelja, divlju pofljeru za Vukom i njegovim prevodom. Sivari koje su bile pristupačne samo rijefkima, postale su pristupačne svima. Prašume su izgubile svoju poluvlažnu mistiku, kad su prodrle u njih gomile sa sjekirama. Ali kad su prodrle, samo one same mogu sebe isljerali. Tako se i pojavio Vukov prevod, bez vladičanskih blagoslova, nepoškropljen svelom vodicom, ali ozaren jasnošću i ljepotom narodnog jezika.

Vuk je prvi počeo da piše djela iz istorije srpskog naroda, istina pretežno osnovana na njegovim doživljajima, ali vrlo objekTivna i frezvena.

Kada je Vuk veličao vladavinu kneza Miloša, on je, kako sam ističe, gledao sivari sa jedne sirane — doista, Miloš je istinski nosilac slvaranja mlade srpske države, djela koje je bilo od neocjenjivog isloriskog značaja za razvoj i samoslalnost Srbije. Jedan poznali srpski naučnik ističe konzervalivnost Vukovu u odnosu na Milošev apsolutizam, kao i konzervalivnost njegovu u opšlim filozolskim i religioznim problemima. Tu se radi o jednom nesporazu– mu. Nesumnjivo je da Dositej znači visoki uspon građanske filozofske svijesti kod Srba. Ali je nesumnjivo i to da je Dositej više bio eklekličar, nego originalni fvorac srpske misli. Vukovo djelo međulim znači slvaranje pogleda na iskusivima nacionalnog razvilka, iako je on govorio indirekino o drušivenim pilanjima, fo ništa ne smela njegovoj veličini. Samo Vukovo djelo, onako kako ono leži u istoriji srpske kullure i srpskog drušiva, znači neposredno djelovanje. S jedne sfrane, Teškoće oko dobavljanja novca za štampanje djela, oko uklanjanja cenzorskih neprilika, itd. a s druge strane sfrah da ne naškodi mladoj srpskoj državi, gonili su Vuka na izvjestan oporlunizam u pilanjima koja nijesu bila književna gdje je on bio nepomirljiv.

Ali Vuk je znao da gleda stvari i sa druge sfrane. U svom djelu o mračnim sfranama Miloševe vladavine i u znamenitom pismu knezu Milošu, koje prestavlja najsmjelije i najpolelnije pisane stranice u srpskoj književnosti, on je bacio živu svjellost i na probleme na koje se javno samo ljubazno smješkao. „Ili su ljudi ne-

4*