Naša stvarnost

52 MILO NIKOLIĆ

zadovoljni zafo, kaže on u svom pismu, što ne samo ne mogu po svome mogućsivu prema svojoj volji živjeti, nego što nije siguran ni sa svojim živofom, ni s pošlenjem (čašću), nili je gospodar od svoga bogodanoga i s pravdom i s frudom stečenoga imanja; ili zalo šlo se za opšlu polzu ne sfara i ne radi onako, kao što bi (po njihovom mnjeniju), frebalo i moguće bilo . . . Po tužbama beogradskih irgovaca, da Beograđanima našega zakona nije bio veći zulum ni pod kakvom vladom furskom nego što je u današnje

vreme . . . i sad se tuže, po skelama, da ste, Vaša Svellosti, sa svojim ortacima celom ovom frgovinom zavladali, a nji ste upropaslili . . . Vi ste črez to, na preveliku sramolu svoju i naroda

srpskoga, a na radost svi neprijatelja vaši, sami javno pokazali, da je po vašemu mneniju bolje i pouzdanije u Karav laškoj bih spaija nego u Srbiji knjaz . . . kakve bi se u Srbiji za narod polezne, a za vas osobilo slavne stvari mogjle učiniti s oni pedeset iljada dukata, što ste dali u tuđu zemlju za sela u fluđoj zemlji... Valjalo bi urediti škole... Valjalo bi ukinuti kuluk i ni od koga ne iskafi zabadava. . . Šlo se pak fiče momaka i soldaia i garde, ja mislim feško onom vladaocu, koji za fo drži momke i soldatle i gardu, da ga čuvaju od njegova naroda... Valjalo bi dafi narodu pravicu, ili, kao što se danas u Evropi obično govori, Konštituciju... Oće li, mogu li ljudi dopuštiti, da jedan ima sve, i vlast i gospodsivo i čest i slavu, a drugi niko da nema ništa? A ko fo nasilu pritisne i prisvoji, on mora jednako u slrau živeli, jer sila do veka ne može trajali, a šio se god na silu drži i uzme, to svako ima pravo na silu i preuzeli.” — Misli, koje je Vuk potajno i kao slučajno iznosio, srpski narod će u svom docnijem razvoju morafi nužno da oslvaruje.

Ali Vuk Sfefanović Karadžić ima i jednu posebnu zaslugu,. koja se direkino ne može uočiti. U samom njegovom djelu je sadržan srpski stil, onaj specijalni i specilični oblik izražavanja, svojstven svakoj naciji, a koji je Vuk prvi slvorio. Sivaranjem toga stila, Vuk je dao srpskoj kulturi oblike kroz koje će izraziti svoju misao, oblike koji će se docnije razvijati zajedno sa samom mišlju.

Mjesio Vuka Karadžića u istoriji srpske kuliure jeste mjesio ivotca nacionalnog jezika s jedne, i pionira sivaranja specifične srpske kulture, — s druge sirane. Taj posao znači okončavanje formiranja jedne nacije. Samim sfvaranjem specifične nacionalne kuliure jednog naroda, uvodi se aj narod u svjetsku kullurnu zajednicu. Otuda i Vuk Stefanović Karadžić ima i jedno šire značenje i značajno mjeslo u razvilku kullure čovječanstva. Samim stvara– njem nacionalnih, srpskih oblika kuliure, srpska kultura, sveljudska po sadržaju, ulazi na čelu s Vukom u tekovine svjetskog kulturnog razvilka. | nikakvo čudo što će se ime Vuka Karadžića raspaljivali sve više kao živi simbol i onda i danas, progonjene ali nepobijeđena kullure, pred očima ne samo savremenih srpskih kulfurnih

radnika, već i svih koji stvaraju ljudsku kulluru. Milo NIKOLIĆ