Naša stvarnost

U SENCI

odlomak iz romana „Beograd”

Kada je Sida Milrović, u svojoj dvadeseloj godini, posle svršene Više devojačke škole u Beogradu, kao novopostavljena učiteljica, sligla irideselog avgusla hiljadu osamstofina devedeset i devele godine u jedno selo blizu Surdulice, bila je mršava i senfimenfalna. Nosila je crni žaket pripijen u struk, sopsbvenim rukama heklovane crne rukavice bez prstiju, tešku crnu punđu, a pod miškom „Zelene vajate” od seoskog pripovedača i učitelja Janka Veselinovića.

izgleda, da je godinu dana bilo dovoljno da poruši u njoj sve iluzije o selu koje je stekla čitajući idiličnu literaturu devedeselih godina o seoskom živolu. Vraćajući se u Beograd, na lenji raspust, bila je već sasvim razočarana. Osećala se gorkom i oporom. iz sela je nosila samo uspomenu na lepljivo blato. Za nju su sva seoska deca sada bila slinava i vašljiva. Proganjao je zadah seoskih ćala koji su smrdeli na rakiju i beli luk i slika nasriljivog nadzornika. A pravo selo uopšle nije umela da vidi, jer je selo zamišljala samo kao prizor rascvelanih šljivika, razdraganost zelenih gajeva, omamljenost opevanih pojafa, mekolu jaganjaca koji planduju i prisnost saksija cveća u prozorima. Jelka, počela je da smara da sve fo: selo, bili učiteijica i žrtvovali se, ne znači nišla i nema nikakvog smisla za jednu usamljenu devojku koja ipak ima čvrsle grudi i guste obrve, gusle obrve baš kao kraljevska milosnica, gospođa Draga Mašin.

U Beogradu, koji je u lelo hiljadu develstole kipteo lakim poholljivim pričama o malo kasnoj puberleiskoj shrasti mladoga kralja prema rascvefanoj i sočnoj dvorskoj dami bele puli, u tom malom gradu sa krivudavim ulicama i džombastom kaldrmom preko koje su ofskakale i zveckale sablje, u foj varoši u kojoj je posle Ivanjdanskog alenlala, gmizao shrah od prekih sudova, pokora i zuluma izbezumljenih vlasti i besa „vladanovštine”, u toj varoši koja se gušila u infrigama, u julskoj mesečini, prašini, mirisu prženog mesa i lavežu pasa, ništa nije bilo lakše nego jednom konjičkom poručniku, sa crnim brčićima i prijafnim glasom, da osvoji razočaranu i mladu učileljicu, fek prispelu sa sela.

Te večeri, osmog jula, u kući Sidinog oca, Mira Mifrovića, višeg činovnika Minislarsfiva finansija u penziji, služile su se štanglice od oraja i belo smederevsko vino. Za stolom, na minderluku i žufim Tonetovim slolicama, sedeli su mladi oficiri iz beogradskog garnizona, u društvu nekoliko devojaka iz „dobrih ku-