Naša stvarnost

54 MATIĆ I VUČO

ća”. Gospođa Mitrović je već po freći pul, nudeći štanglice, naglasila da ih je mesila njena kći, Sida.

Ali zašto još nema Živka? On večeras nije dežuran. Sigurno se opel nešto desilo . . .

Tek oko devet časova, baš u frenulku kada je konjički poručnik, Vitomir Krčevinac, na stepenicama, pred kućom, zajedno sa Sidom određivao fote, a u sobi, lepa i zajapurena Anka Karić, studenikinja filozofije svojim visokim sopranom zapevala „Što se bore misli moje”, škljocnula je brava na vratima u dvorištu.

Živko, bled i uzbuđen, doviknuo je još sa vrata:

— Svršeno je. Veridba će se sulra objaviti! Pred kućom one mafore, eno, već stoji straža.

— Šta bi kraljul? uzviknuo je stari Mitar i uhvatio se za glavu.

Milar Mitrović je bio veran podanik Aleksandra Obrenovića, kao što je bio veran podanik kneza Mihaila i kralja Milana. Krik „Šta bi kralju!!! kao da ga nije on izgovorio. Bio mu je tuđ taj krik, pa ipak, iako sebi fo nije hteo da prizna, on je dolazio iz tamnih dubina krvi koja ga je vezivala, čudno nekako vezivala i proliv njegove volje, ma da je fu misao uvek hteo da iščupa, da skloni iz glave, čudno nekako vezivala za njegovog bratanca Slojana. Toliko sam mu pula govorio: „Mani se Sfojane, mani, politike”. Ti si mlad i zdrav, život je pred fobom olvoren i lak. Otac je hteo da fe vidi sudijom, odvajao je od ustiju, favorio i čekao, a li u radikale . . . Oči mu je zaklopio komšija, tuđinac, jer dok sam ja službovao u Šapcu, fi si se vašljivio u apsani: gonila fe je vlast. Eh, muči se narod, kuluči, a ja, ja moj zeleni Stojane, zar ja i tvoj otac nismo feolili još crnje i gore!

Milar nije mogao nikada mimo da govori o Stojanu, kada bi se o njemu poveo razgovor u porodici, a u društvu, sbomene li se njegovo ime, ostajao bi nem. Nije mogao da zaboravi da je njegovo penzionisanje došlo posle Ivanjdanskog alenfala, kada je Stojan, zajedno sa oslalim radikalima osuđen na robiju, a još samo dve godine da je službovao, isplatio bi i poslednju menicu. Nije mu pomoglo ni to što je i sebe i ceo svet uveravao da nema ničeg zajedničkog sa lim „pasjim radikalima”. Ta šta je on kriv šlo je Sfojan njegov brafanac! Šta ja mogu? Odmetfnulo se dete na maler... uvek su fi Đurići bili bundžije i hajduci.

| zalo je svoje uzbuđenje, kada je doznao za dvorski skandal i svoj krik „Šta bi kralju?! hteo da objasni svojom skoro očinskom brigom za budućnost mladog Obrenovića.

Ali iza ove podaničke brige izbila je odmah zatim druga misao: Ne, ne, on koji je neprikosnoven, ne može da pogreši. U njegovoj staračkoj i tolikim godinama službe klasiranoj glavi, munjevilom brzinom se preivarala Draga Mašin — fa laka udovica od koje bi on svom očinskom zaslepljenošću čuvao svog sina da ga ne zavede — u „svetlu verenicu”, isto tako u neprikosnoveno ljudsko biće.