Naša stvarnost

USENCI 55 Ukaz je ukaz. Njegovih čefrdeset godina predane i pogrbijene državne službe, njegovo istrajno i mukolrpno kapanje nad numerama delovodnih protokola, nad fascikulama i razvedenim aklima, olkrili su mu istinu o demonskoj moći ukaza. Ukaz je, iz godine u godinu, i njemu, pošltenom i vernom činovniku, odredđivao način života i mišljenja, mesto prebivanja, ponašanje, odevanje, držanja lela, pa čak i izraz njegovom izbrisanom pepeljastkom licu. Pa kada je taj ukaz mogao i njega, zajedno sa ženom, faštom, silnom decom i svima bošćama, usred zime, da qoni u rasklimatanim kolima sa arnjevima, na pul iz Zaječara u Šabac, a odmah zalim iz Šapca čak u Užice, kada je faj ukaz mogao dvapul, u međuvremenu od samo godinu dana, da ga ostavi bez službe i bez hleba, zašto faj ukaz ne bi mogao za noć da preivori jednu dugogodišnju udovicu u „svetlu verenicu”. Uzvik „Šta bi kralju!!! koji se Mifru ofeo iz grudi, izgledao mu je sada kao feška uvreda kruni. On pocrvene naglo. Bio je besan na samoga sebe, a još više na sina. Kako fo govori njegov sin, i fo pred celim ovim društvom? Njegov „ponos” koji je bio ifreći u rangu. Njegova uzdanica! Sa besom se pomešao i sfrah za sinovljevu karijeru. Šta uostalom zna o lim njegovim drugovima? i NR

— Kako ti fo Živko: „Ona matora” za izabranicu kraljevo srca!?

Živko nikad nije ulazio u diskusiju sa svojim ocem. Pred njim je pokazivao izvesnu poslušnost i nije voleo da prolivureči kada je slari Milar govorio, iako je često osećao da se s njim ne slaže. Ali u ovom frenušku, u prisustvu svojih drugova i pred ozbiljnošću događaja, nije mogao da se uzdrži.

— Vi sle, oče, u zabludi. Nisam samo ja proliv te žene. Svi ministri i Generali osuđuju kralja zbog nje. Kralj ima obaveze prema narodu ... Evo, priča se da je čak i Franasović, iako ga je kralj zakleo pred ikonom da ćuli, rekao da njegova noga neće prekoračiti dvorski prag, ako se kralj oženi Dragom. Zar hoćete, oče, da nam sude Lunjevice!? Zar sada kada su pred našom vojskom toliko ozbiljni zadaci?!

! ostali su se umešali u razgovor.

— Vi i ne znafe šta se sve dešava u kući te besne udovice, primefila je Ana Karić. Svakog jufra joj donose pune kante mleka da se u njemu kupa...

— Ljudi i stoka gladuju u vojsci, a kod nje se orgija do zore. Sve lo narod plaća, uzviknuo je rupni poručnik Spasoje Jef{remović, ljulifim glasom kao i sve šlo je govorio. — Nego, manile to, molim vas, bolje je da produžimo fole.

— Pepeljuga od frideset i šest godina, dobacila je iz ugla zajedljivo Mifrova sesiričina Kosara, devojka zašla već u godine, svoju uobičajenu primedbu kadgod je bila reč o Dragi Mašin.

— Ali vraški je lepa! Te oči, obrve!

— More oslavile lepolu. Ta žena je u dnu duše pokvarena,