Naša stvarnost

56 MATIĆ I VUČO

ponovo je ljulifo dreknuo Jefremović. — Nego šla je s lim-fotama? Šla sfe rešili, gospođice Sido?

— A zašlo je nisu prolerali? Kad su mogli Nafaliju, koja je bila kraljica, zašto ne bi i nju?! zapitalo je nekoliko glasova u isti mah.

— Čuje se da je danas Genčić na kolenima preklinjao da se skloni kod niega u vinograd, a zalim preko Save u inostranstvo. Nego, doselila se ona . . . Sakrila se kod svoje fefke i umakla Genčiću, rekao je Živko ubedljivim glasom.

— Valjda je luda da žrtvuje vlast, valjda je luda... čuo se ponovo zajedljivi glas Kosare, koja je nervozno dolerivala pufnu na ramenu svoje bluze od taffe.

— | dobro je šlo je podvalila tom starom liscu, iznenada progovori Sida koja je došle ćutala. Šta ste se, uostalom, svi okomili na nju. Šta hoćete od nje? Svi vi, koji se razumete samo u konje, a nemale ni pojma o ljubavi. Šta vi znate o ljubavi? Makar bolesnoj ljubavi, šašavoj, izopačenoj. O ljubavi koja nije ni stidna ni lažna. Koia se ne plaši kreveta. | Taj Genčić sa osornim, namršfenim licem kao ispucani maljer. Šta hoće on? Kao da ne znam zašto su se svi fi velikani bacili psovkama na nju. Plaše se oni za svoje vinograde, za kočije i kraljevu milost...

Obuzefa uzbuđenjem Sida nije ni primetila da je stajala na sredini sobe, bleda, sa rumenim jagodicama i raširenim zenicama uprlim u jednu fačku na zidu. Kao da nije osećala prisustvo ostalih. Svi su je gledali zaprepašćeno. U njenoj glavi, munjevitom brzinom, ređale su se misli:

— Ja, koja nisam još poljubila čoveka. Razumem fu ženu. Moću, dole kod Surdulice, kada me u krevetu okruži bat konja vezanih nogu koji grickaju ofavu. Kada mesečina razbije prozor i preko slolice, preko prebačene haljine, cipela i kreveta počne da mili. S njom stenice koje muklo krenu uz moju slabinu. Znate li šla onda znači čovek? Kažem vam, muškarac koji nema godina. Sedamnaest, irideset ili pedeset. Čije oblike ne znam ali slufim. Sa ili bez brkova? Sa dugačkom čvrslom rukom. Ne, ruka mu je topla, pomalo vlažna, delinja . .. Na grudima, ne znam da li ima ili nema ... Kakva je ta muška dlaka? Čovek je fu, sasvim blizu između čaršava i mene. Pa ipak, nikad ga nisam dodirnula. Nisam, kao što, evo, dodirujem ovu flašu. U zoru, ujutru, punđa mi je teška, nesnosna. Uzalud fad plaknem lice: modre kolutove ne mogu da oleram...

— A šla da čuvam i zašlo da čuvam?

Nije ni primelila da je počela ponovo glasno i razdraženo da govori.

— Pelnaest godina sparušena i malora devojka učišeljica, ili verna supruga seoskog učitelja sa ktagnom od celuloida i crvenim rukama. Učilelj koji svakog dana čita svoj neobjavljeni članak o metodici veronauke u osnovnim školama, a noću, noću me čvrsto sleže oko vrata i bunca. Priča o Kralju Milutinu, o pčelama,