Naša stvarnost

U SENCI 57

o fablici množenja . . . Učiteljica koja u razredu nogom ljulja dete u koritu, a rukom po sloli put pokazuje deci sliv Zapadne Morave. Ne, ne... Diše kao šaran... Kao šaran na suvu... Neću, ni po

koju cenu neću!

Šamar je prekinuo njene reči. Pored nje je slajao otac, nem i modar u licu.

Gosti su pokunjeni odlazili... rukujući se sa gospođom Miirović, koja je, sva ulučena, mehanički pružala svoju ruku.

Porodični skandal koji je tako iznenadno izbio u kući Mifra Milrovića polisnuo je u pozadinu, za prisulne, javni skandal kraljeve veridbe sa Dragom Mašin. Sufradan, sva lica koja su bila svedoci Sidinog neočekivanog ispada, u svojim razgovorima o kraljevoj veridbi, neosefno su mešali i anegdotu o Sidi. Prepričava– njem cogeđaj je postajao sve važniji.

Sida je provela noć sa glavom zagnjurenom u jasfuk. Gušila se u suzama, možda ne foliko zbog očevog šamara, koliko zbog loga šio sinoć nije mogla da se uzdrži, već je pred svima grubo i nespreino razdrala zavoj sa svog nespokojsiva i nemira koje je doftada brižljivo uspevala da sakrije. Ali ujutru, bila je već sasvim smirena.

Pred ogledalom, sa kolmajzom u ruci, primetila je da je danas udesila šiške lepše nego ikada ranije. Pomišljajući na teško provedenu noć i na porodični lom koji je nastao posle njenog sinoćnjeg govora; na oca čije je lice odjednom nabreklo modrim vijugavim žilama, na majku koja se namah smanjila kao da je nestala u svojoj crnoj haljini i na brata Živka koji je ljuhito potrzao sablju, i upoređujući sve fo sa tišinom ovog jutra, sa zrelim kajsijama koje su se kroz prozor i kroz lišće u vrtu žutele, sa mekim crnim šiškama čije su se senke lako igrale na njenom čelu, ona se nasmeja. Golovo je kliknulo neštio u njoj. Možda je ovako bolje. Sa njenom noćašnjom ufučenošću, kao i sa mnogim drugim stvarima u njenom živolu, bilo je svršeno. Probola je iglom svoj veliki šešir od fila sa cvećem, namešlajući ga pažljivo, zakopčala dugmeta na visokim cipelama, navukla rukavice i sišla u dvorište. Tu je srela svoju mlađu braću, Zdravka i Bogdana, zabrinulu i neispavanu. Ah, da, sigurno su i oni čuli sinoćnu dreku. Siroli dečaci! Ali šta me se lo liče, na kraju krajeva. Htela je ipak nešlo da im kaže, ali već je bila otvorila kapiju. Uostalom, šta bi oni od svega foga razumeli...

Spušlajuči se Birčaninovom ulicom nije više mislila na sebe. intenzivno i živo gledala je svud unaokolo. U izlogu hlebarnice, na uglu Deligradske ulice, izbrojala je sedam rumenih hlebova. Sve više se predavala najneposrednijim ufiscima. Na kaldrmi i na niskim granama kestenova ležali su prameneno sena. Osećalo se da je ono ovuda noćas prolazilo u krcatfo punim, visoko natovarenim volovskim kolima. Opojno seno! Kroz niske prozore visili su prebačeni allasni jorgani i veliki jastuci. Čaršavi obasjani sun-