Naša stvarnost

58 MATIĆ I! VUČO

cem. Na ivici uličnog oluka sedela je devojčica sa podignutom haljinom i bosim raskrečenim nogama. Noge su bile na suncu a glava pokrivena senkom. Njene plave kovrdže pune prašine. Vrapci su kljucali kravlju balegu. Koračajući levim frotoarom, čas kroz senku drveća čas kroz mlazeve sunca, sligla je do Piroćančeve kuće. Pored gvozdenih rešetki spavale su dve lovačke kučke sa modrim visećim dojkama. Kuća je bila zafvorena. Iza tamne fasade nije disala srbijanska gospošftina. Ovog meseca je mak. Zadubljen, čitao je „Mali žurnal”. Sida nikada nije bila u toj kući. Uostalom, prvi put joj je fo sada sinulo kroz glavu: nikada nisam bila ni u jednoj gospodskoj, bogalfaškoj kući. Ono što se dešava u njima znam samo po pričanju. Tu prodaju zemlju Ausfriji ili Rusiji, zarađuju se stoline hiljada. Afera Bonfu, afera sa topovima, državni udari, državni dugovi i još mnogo šlošta zbog čega su činovnici gubili službe, seljaci kulučili, odlazili u hajduke i podizali bune. Dve qguguike na fornju Piroćančeve kuće ofresale su perje. A ja, uvek smo sfanovali u prizemnim kućama. U kućama belo ili žufo okrečenim. Uvek pod kiriju. Ljudi prolaze sasvim blizu pored prozora, okrenu glavu i vide me, ujufru, kako perem vraf. Vide, u drugoj sobi, kako otac presvlači košulju ili se dere na majku. Ti uzvici sa ulice, noću, leti, kad su otvoreni prozori iznenada banu u sobu i odjekuju nedovršeni. Tako bih volela da uđem u ovu bašlu. Da pođem u beloj haljini, sa florenftinskim šeširom na glavi. Ovom slazom, sa knjigom u ruci, a ćirica, na prstima,, liho za mnom da nosi moj đerđev, na kome da vezem leplire i jasmine. Da malam razdragane laste u letu.

Bežeći sve više iz slvarnosti koja je za nju bila vrlo tegobna, njena se misao klafila između sanjarija i jefkosti, između jefkosti i sanjarija.

— Ne freba ništa femeljno raditi pa da se dođe do sreće.

tac bi hteo da provodim godine nad čupavim dečjim glavama.

Valjda kao što ih je on proveo nad hrpom akala prošivenim jemstvenikom! Učileljica! Da radim za narod! Glupost... Ili da se bunim? Da frulim po zaflvorima!l Da umirem napušlena, sama, od tuberkuloze u crevima, daleko negde u luđoj bolnici, kao Svelozar Marković. Nisam valjda luda! Ne freba računali na prijafeljstvo, ni na blagodarnost, ni na vernost, ni na pošlenje. Pa čak i oni najsnažniji, oni čiji su počeci bili kao čelik, sustanu, omek= šaju. Primame ih ove bašte i oclmor u njima, obore ih meki tepisi, opkole mirisi, svile, pa klonu. Pa kažu: „Dosta sam skapavao za narod; i ja hoću da proživim svoje!” Pa čak i oni kao Pera Todorović. U mladosti je poklonio celo svoje nasleđe narodu, a svršio je kao niikov. Za jaslima.

Čeprkala je u svojoj glavi i fražila u mršavim uspomenama razloge za svoje poslednje poslupke.

— Ne, ne. Da šelam ujutru, u plavom malfineu, da fumaram po sobama i po čilave sale da milujem svojim belim negovanim