Naša stvarnost

U SENCI 59

prstima dirke glasovira. Da sednem kad hoću, a pred kućom da: me uvek čuvaju psi, vojnici ili momci. Treba sebi stvoriti život udoban, veličansiven i biti voljena i bogata...

Bila je već pred Vojnom akademijom. Sećala se da je pre nekoliko godina pred ovom kućom čija su donja prozorska okna. još uvek zamućena, nedeljom posle ručka, čekala svog brala Živka. A njega ponekad nema. Tada bi se obično iz grupe užurbanih akademaca sa špadama, sjajnim dugmelima i belim rukavicama, izdvojio jedan bucmasfi mladić. Njegov je opasač bio svetlij, šapka nakrivljenija a lakovane čizme blistavije nego kod ostalih pitomaca.

— Živko danas neće u varoš. Sprema sflralegiju. Baš je lud. Žurim se. On vas mnogo pozdravlja.

Tek sada, posle pel-šest godina, bilo joj je jasno zašto je gofovo sa isfom radošću čekala Živka ili vest da njen brat te nedelje neće izići; vest koju joj je uvek donosio ovaj crnpurasfi mladić. |I više no ikada zaželela je sada da vidi Vitomira Krčevinca, fog bucmastog mladića, sada slasitog konjičkog poručnika, sa ernim, kudravim brčićima, drskim očima i prijaftnim glasom. Znala je gde Krčevinac stanuje. Mahinalno se uputila u tom pravcu. Pred Vaznesenskom crkvom srela je dve drugarice i vešio ih je zaobišla.

U fijakeru koji se sporo kolfrljao niz Nemanjinu ulicu, pored namršfenog Krčevinca, spavao je Mešulam. U jezivom zelenkastom medu mesečine njegovi ogromni famni i nabrani očni kapci sijali su kao dve školjke na morskom dnu. Ulica je bila pusta. Samo s vremena na vreme projurio bi po koji privatni fijaker sa spuštenim košem i ugašenim fenjerima. Mešulamov nos se zagnjurio u brkove, opušten, zamišljen. Krčevinac je već po drugi put sklonio ruku koju je Mešulam, uspavljujući se, prebacio preko njegovog kolena. Sve mu je večeras izgledalo teško, nesnosno i prljavo. „Čivutski gad, kako je samo odvratan kad spava”, mislio je poručnik. Odjednom mu je postalo nelagodno što je na njega naleglo ovo sad meko, opušteno felo.

Krčevinac je vrlo često sa Mešulamom, kao uosfalom i sa mnogim drugim poznanicima, pio, bančio i pohađao javne kuće. Dešavalo se i to da je svoje prijatelje, a među njima i Mešulama, gledao razularene, zajapurene, znojave i mrive pijane. Ali nikada kao sada nije se u njemu probudilo ovo gađenje prema čoveku, koji uspavan, odjednom mu se učinilo, postaje rasplinuto, nepomično felo bez živola.

Noćnu fišinu još više je podvlačio nejednaki bat konjskih kopita, monolono drmusanje fijakera i sve gqušća mesečina. Sve ono šlo je Krčevinca kroz duge noćne sedeljke vezivalo za ovog živahnog Jevrejina, naglo je iščezlo. Pored niega je sada ležalo nešlo kao leš, fajanstveno, nerazumljivo; nešlo šlo je u njemu