Naša stvarnost

60 MATIĆ !I VUČO

počelo pomamno da kopa ledenu prazninu, sve širu i nepodnošljiviju. Vukla ga je ova praznina — njega lakomislenog mladića — u malicu sasvim novih misli koje ga nikad dotlada nisu uznemiravale. „Šta uostalom znam o ovom Jevrejinu? Ko je faj čovek? Možda je i on pio krv hrišćanske dece. Njegov riđi olac kroz veirovile noći, uoči Pashe, grickajući semenke, vijao je mališane fesnim sokacima Jalije, hvalao za fanke vralove, irpao u burad probijenu klincima, i vrištao, cikao od zadovoljsiva... valjao ih preko neravne kaldrme ... Da, moja baba koja mi je često o tome pričala, imala je pravo... | njega, ovog obrezanog vepra, jednom kad skapa, ošuriće u koritu ključale vode. Svući će mu nokte sa ruku i nogu. Zapušiće mu sredinom od hleba i pepelom svaku rupu na telu. Da, učiniće to njegovi mnogobrojni rođaci, jer kažu da svi ovi izvrnufi, naopaki i prljavi čivuli plaču i jecaju kada im se radđlaju deca, a urliču od radosti kad im neko umre u kući”.

Tako je Krčevinac svoj bes pretvarao u muhne, teške misli o čoveku. O čoveku koji je bio večeras fu, sasvim blizu pored njega. O njemu baš, jer mu je bio na dohvatu. Jer samo slivari sasvim blizu pored njega koje je mogao da dodirne rukom, da opipa, bile su u stanju da uzburkaju njegove frome misli.

Kola su već bila stigla na ugao Nemanjine i Sarajevske ulice i zaustavila se pred „Orijentom”. Naglo zaustavljanje fijakera probudilo je Mešulama. Probijajući se između slolova pred kafanom, obojica su ušli u dugačku i praznu kafansku salu. Krčevinac je na svaki način hleo da se oraspoloži, da odgurne od sebe mnogobrojne neprijatnosti ove večeri. Te glupe fole na slepenicama pod mesečinom. Ta Sida čiji se glas još jednako vrteo u njegovim ušima i najzad ovaj Mešulam u fijakeru, za koga je prvo mislio da je pijan, ali koji, evo, skoro sasvim frezan, sedi za slolom pre'ko puta njega i živo gleda po kafani, golov opet da otpočne sa svojim pričama. | spopade ga bes za pićem i za Cizelom. Neodoljiva želja da vinom i milovanjem fe poslušne devojke spere ovo odvralno veće.

— Hej, kelneru, šta si zinuo? Dokle ću da čekam? Donesi vina! Gde je Gizela?

— OGizela je zauzela, gospodine . . .

I ranije se dešavalo Krčevincu da čeka na Gizelu, zauzefu sa drugim muškarcima, pre nego šlo bi s njom legao pod žuh jorgan u sobi broj 6. Ali prvi put sada zabole ga ovo čekanje. Dosada je la mila i uvek nasmejana hofelska sobarica postojala za njega samo od frenuška kad bi za sobom okrenuo ključ njene sobe, pa do frenuika kada bi, zasićen, zakopčavao mundir i doferivao kosu pred hofelskim ogledalom. Pred fim ogledalom rđavog kvalileta, sa pobodenim anziskartama po uglovima i sa žućkastim mrljama od vlage, u kome je njegovo lice izgledalo još bleđe, još fuplje, još umornije. U njegovom sporom, nepokrefnom mozgu, nikada se dosada nije javila misao o fome šla radi Gizela, šla se sa njom dešava i šla ona oseća pre i posle toga. On je,