Naša stvarnost

KULTURNO NASLEĐE FRANCUSKE 85

zemnog mora do Pariza, osvojila je Evropu. Čuli su je u Berlinu, u Rimu, u Beču, u Varšavi i čuće svuda gde freba raskidafi lance. To je pesma de-

mokralije, pesma radnih ljudi.

SUDBIMA XIX VEKA

Leon Dode (Leon Daudei) poznali francuski rojalisi, nazvao je XIX vek „glupim vekom”. On je fime dao novi dokaz svoje mržnje prema narodu. Ako je narod u preihodnim vekovima i bio istinski fvorac istorije, on je bio njen neznani, prezreni borac. Narod još nije imao dovoljno svesti o svojoj sopsivenoj veličini, o svojoj velikoj moći. U XIX veku, zahvaljujući impulsu Revolucije iz 1789 i razvoju ekonomskih snaga, narod sliče svest o sebi i o sudbini koja mu je dodeljena. Neospormo je da je Napoleon dao građansivu centralislički državni aparalf, ali je isto fako nesumnjivo da je njegova Vojska, koja je bila sastavljena od sinova naroda i koja je bila prošla kroz školu Sen-Žista, Hoša i Marsoa, uništavala feudalno plemsivo u zemljama oko Francuske i oplođavala Evropu idejama francuske Revolucije.

Tehnički pronalasci u XIX veku koji su osivarili „čuda” daleko zamašnija od egipalskih piramida, rimskih vodovoda i goiskih katedrala, bili su najvećim delom olikrića proslih radnika. Žakar koji je pronašao novi razboj bio je sin lkačkog radnika. Rišar Lenoar, smeli pionir iekstilne industrije, počeo je kao kafanski sluga. A jedan običan radnik, iz ivornice hartije u Esonu, izmislio je način mašinskog pravljenja hartije. Sva ova olkrića iskoriščavala je jedna manjina koja je u svojim rukama držala proizvodna i prevozna srefsiva. Veliki broj pronlazača propadao je u bedi. U fabrikama su se gomilali ljudi i žene, a ni deca nisu bila pošteđena. U nezdravim fvornicama i radionicama, radeći česlo i po 16 časova dnevno, mališani su gubili svoje zdravlje.

iz ove velike bede XIX veka ponikli su plemenifi snovi o ulopiskom socializmu — snovi Furiera (Fourrier), Sen-Simona (Saint Simon), Kabea (Cabel) i mnogih drugih.

Suprofnos} između bogalstva nekolicine i velike bede najvećeg broja ljudi, postaje sve češće fema koja inspiriše velike pisce i umelnike Francuske. Bilo da je reč o Vikloru Igu (Victor Hugo), koji se oduševljava naukom i plače zajedno sa svojim „Bednim ljudima”, ili o Balzaku koji piše „Ljudsku komediju”, ili o Domieu (Daumier) koji je zauvek žigosao u svojim karikaturama licemersivo i brulalnost „viših” slojeva, ili o Zoli, genijalnom slikaru rudnika, („Čudo prifajeno pod zemljom koje gula ljude, konje, mašine” — Pol Lafarg) . . . beda naroda ne prestaje da bude fema za velika i hrajna umelfnička dela.

Ali u isto vreme, narod Francuske vodi i dalje borbu da zašliti i proširi fekovine demokralskih sloboda. Žil Ged (Jules Guesde) i Pol Lafarg (Paul Lafargue) obrafili su se 1883 radnom svelu Francuske, ovim rečima: „Francuski socialisti su palriole, jer je Francuska bila u svojoj prošlosti i određena je da bude oisada jedan od najvažnijih činilaca u društvenom raz-

”„

voju ljudskoga roda . . .

BOGATSTVO FRANCUSKE Geografski položaj Francuske, koju zapljuskuje Allaniski okean i Sreclozemno more, srećna raspodela ravnica i planina, veliki vodeni putevi i