Naša stvarnost

U ENGLESKOJ 97

nivou, dok je Tafiler bio bliži prosečnom čoveku i malograđanskom „zdravom razumu”.

Trgovačka klasa georgijanske ere postepeno je ali sigurno unosila novi duh u književnosi. Richardson je bio preistavnik malograđanskog morala i verovanja. Njegova Pamela je usfalasala fadanju Englesku. Clarissa takođe. Ove su dve knjige prešle granicu i odjeknule i na konfinenfiu, naročilo u Francuskoj. Fielding i Smolleft, komediografi, a naročiio Sterne unose humor i krifiku. Po svom sopsivenom priznanju, Sleme je imao za model Cervanfesa, i fako olvorio pul korozivnom humoru, koji će sa Swilom i Gay-om (Beggars Opera 1728) poslali važno oružje društvenih i književnih borbi. Swiftovi politički eseji, a naročifo esej Kako da se reši kriza u Deblinu nenadmašni su po svojoj nemilosrdnoj kritici i jelkosti humora. Ovo doba kritike, izrugivanja, borbe, romana, pisama, časopisa, književnih sastanaka, frgovine i pomaljanja prave engleske poslovnosli dalo je lipičnog preistavnika idealizma u Berkeley-u, Locke-ovom sledbeniku, piscu „A Treafise concerning fhe Principles of Human Knowledge. ;

S druge slrane, javila se čitava jedna plejada misličara sa Law-om i Yong-om na čelu, (Lewis, Radcliffe). U oblasti istorije javlja se jedan Gibpona, u filozofiji Hume-a (An Essay Moral and Political), fvorac skeplicizma, i najzad u ekonomiji Adam Smilh (The Wealih of Natlions)-_—

Jedinsivenost građanske književnosti kao da počinje sejali profivurečja. Francuska Revolucija nije u Engleskoj jednosfrano odjeknula. Wordsworlh, Coleridge, Blake, Burns, u jednom momenlu imali su zajedničku plaiformu, da docnije Wordsworih poslane i književno i polilički reakcionar, Coleridge da se utopi u nemačku klasičnu filozofiju, a Blake u misficizam (u počešku svog slvaranja, zauzimajući docnije polipun revolucionarni slav). Naročito se ova razjedinjenost ogleda između Godwina i Benihama. Prvi se borio za slobodu, apsoluinu i beskompromisnu, istina samo feorijski, a drugi, kao preislavnik ulilitarizma i filozofskog radikalizma, za liberalni laissez-faire. Tako je indusfrijska faza engleskog kapilalizma, ulazeći u nove sukobe pri stvaranju građanske države, izgradnjom domaćeg iržišla, oslavila fraga u lilerafuri preko romanfičara, kao što su ovi gore pomenuli, a naročilo preko Byrona i Shelley-a. Njihovi jednomišljenici bili su, u eseju, Kazliff, Lamb, Leigh Hunf, De OQuincey), u romanu, Jane Auslen a njihovi profivnici, anfidemokrafa Carlyle-a, a zafim Tennysona, Browninga, pa esejisla i pesnik Malihew Arnold. -

Oko sredine prošlog veka pojavljuje se Theckeray i Dickens, sa delima Pickwick, A Tale of Two Cilies, Oliver Twist, David Copperfild. U njima se javlja realniji i krifičniji romantizam koji nagoveštava anfiromanfičarski pokret Disraelia, George Eliota, g-đe Gaskell, da bi ofvorio put punom realizmu, sestara Bronfe, da bi se kasnije realističko prikazivanje razvilo u nafuralizam.

Engleski laisez-faire ulazi u ofsudnu borbu sa monopolizmom i cepa i englesku književnos} na dva labora: čilave legije imperijalističkih pesnika i književnika, s jedne sfrane, a s druge „socijaliste” kao što je lada mladi Bernard Shaw i H. G. Wells, fabijanizam u književnosti kao i u politici. I dok je Kipling fipičan prefstavnik imperijalističke poezije i novele, John Galsworihy, suplilan psiholog i lekar viših slojeva građanske klase, Thomas Hardy pisac života silnog svela, dolle je Arnold Benne} pokušao da prikaže silnog činovnika, radnika, i prosečnog građanina sa simpalijama za njih. Shaw je oslao neodređen po svom književnom slavu, između ulopističkog soci-

7