Naša stvarnost

98 DANAŠNJICA

jalizma i humora na račun viših klasa, krifike imperijalizma koja nije opasna i koja nikad nije shvafila osnovni i bitni problem klasne borbe.

U modernoj poeziji jedna grupa pesnika se izdvojila u fraženju novih izražajnih mogućnosti, u rešavanju odnosa čoveka prema životu prirode, u fraženju novih emolivnih izvora, i poetske komunikacije. T. S. Eliof je u fom smislu svojom poemom: The Waste Land, stvarno uneo pomehnju u pitanje o dobroj pesmi. Ezra Pound, koji je obnovio italijanske renesansne pesme, i Herbert Read, koji je do pre nekoliko godina, svojim esejima i poezijom, jedno vreme bio potpuno izdvojen od politike svog vremena, primorani su da uvide neophodnost književnog opredeljenja i danas su u previranju. T. S. Eliot, preko mistike i religije, prilazi imperijalizmu, Herbert Read preko nadrealizma klasnoj borbi, i demokratskoj fendenci savremene engleske književnosfi. Na planu romana Forster, suplilan kritičar engleske vladavine u Indiji, Virginija Woolf u nekim svojim knjigama i Sjenduci bore se za bolje stanje srednje i radničke klase.

Na planu eseja Engleska je napokon, posle mnogo čekanja, dobila ispravne esejiste John Sfrachey, poliličke borce kao što je Palme Daft, književnog kriličara i filozofa Jacksona. | najzad, Sidney Webb i njegova žena, poznati socijalistički pisci, ulaze u prvi red socijalnih analitičara, sa svojom poslednjom epohalnom knjigom koja je izišla pre krafkog vremena.

Poklici na umefnost radi umelnosli danas se malo čuju u Engleskoj. Oni su zamenjeni poklicima za odbranu demokrafije, ili protiv nje. Mnogi mladi pesnici i novelisti danas su bilno zauzefi oko organizovanja književne borbe, skupljeni oko časopisa Left Revue, Gollanczove biblioteke, Left Book Club, Lawrence i Wishartove izdavačke kuće i njegovog povremenog almanaha New Wriling, kao i oko časopisa i izdavačkih kuća.

K. H.

BAIRON PESNIK SLOBODE {1788—1824)

Politička reakcija, na Francusku Revoluciju odgajila je jedan nazadni vid romantizma u ličnosti Šatobrijana, Novalisa i pesnika „jezerske škole” Soulia i Kolridža, koji su se grčevito hvatali za mistiku, slavili monarhiju i bežali iz svoga vremena u kafolicizam Srednjega veka.

Na fakvoj istorijskoj i literarnoj pozadini reljefno se izdvaja revolucionarni karakter Bajronovog sivaralašiva. Bila je pofrebna velika smelost misli, žirina vidika, odvažnost i sfrasnost borca, da se u ovoj epohi baci u svet poklič za slobodu, poklič koji bi odjeknuo u celoj Evropi probudio u ljudima duh ponosne ljubavi prema slobodi i mržnje prema firaniji.

Bajron je bio prvi pesnik revolucionarnog romanflizma u svetskoj liieraluri; on je prvi u literaturi, develnaestog veka smelo digao glas u zaštitu pogaženih čovekovih prava, proliv mračnjaštva i despotizma. U tome je veličina Bajrona.

Od misticizma što su ga propovedali savremeni romanličari, Bajtona su spasli francuski prosvelitelji svojom frezvenom jasnoćom misl. Volter i