Naša stvarnost

U ENGLESKOJ 99

Ruso, „ditani uma, čiji je visoki cilj bio dosfojan fiftana" (Bajron: „Čajld Harold”, III, 105), bili su Bajronovi učifelji; od njih je on nasledio kult ličnosti, kuli osećanja i prirode, sfrasnu mržnju prema ugnjelavanju čoveka, deistički prezir prema ritualnim religijama. Ali, Bajron koji je spoznao iskustva Francuske revolucije nije se više mogao zadovoljiti volferovskim idealom prosvećenog apsolulizma; faj apsolutizam bio je Bajronu — romanfiku fuđ isto fako, kao i opšlegrađanski patos Rusoa:

Pomiriti se s despofizmom ne mogu, i mrzim uvek samovolju;

Kao Hekla kipim, kada narod

Bez prolesta podnosi ugnjefavanje.

Kao izvor revolucionarnoj Bajronovoj poeziji poslužili su revolucionarni pokre?i prve čefvrlfine XIX veka: nacionalno oslobodilačka borba Španije,

Halije, Grčke i narodni pokreti u pesnikovoj otadžbini — Engleskoj. Bajron se zanosno odazvao fim događajima, opevao ih kao zoru buduće slobode i pakosno se pofsmevao opštem naprijafelju radikaine struje u Evropi — „Sve-

foj Alijansi” mračnjaka. On nije bio samo svedok revolucionarnih događaja svoga vremena — već i učesnik u njima. Njegova buntovna priroda nije mu dozvolila da se bori samo pesničkim rečima. „Ja sam uvek spreman da se borim Ne samo rečima već i delom Za ideju i slobodu. Zar da se pomirim Sa feškim zlom što ga ropsivo sfvara? Hoću li uvenčatfi borbu pobedom Ne znam — feško da ću poslignufi cilj, Ali će u meni uvek naći profivnika Sve ono što ugnjetava čovečanstvo. {„Don Huan”, IX, 24]. Bajron je morao zauvek oslavifi obale Engleske i živeti kao izgnanik u Švajcarskoj i Ifaliji, deleći sudbinu drugog velikog pesnika i revolucionarnog demokrate — Šeli-a. „Oslavifi domovinu nije lako — ali je još feže umrefi ili se pokoriti” — pisao je Bajron još pre svog odlaska iz Engleske („Lara”). U fuđini još gromkije odjekuje himna slobode („Silonski sužanj”) još odlučnije izobličava Bajron firane i pesnike firanije („Priviđenje suda”), tamničare Evrope („Bronzani vek”) od Đorđa IV („Četiri budale između čeliri Đorđa") do ruskog samodršca — „osloboditelja” Aleksandra |I. Pesnik se zbližava sa revolucionarima u Evropi, aktivno učestvuje u borbi karbonara za oslobođenje Ifalije od ausfriskog jarma, a posle sloma zavere „ugljara”, težeći ofvorenoj borbi s oružjem u ruci, odlazi u Grčku, gde baš tada počinje oslobodilački rat. Bajron okuplja razbijene čete uslaničke armije, poklanja joj svoje imanje i na kraju prinosi joj na žrtvu — svoj život... Bajron se borio ne samo proliv porobljavanja nacija, već i uopšle profiv ugnjetavanja čoveka čovekom, proliv ugnjetavanja u bilo kojoj formi. Nije uzalud pesnik u „Pesmi ludistima” stavljao svojim sunarodnicima za primer Francusku revoluciju. Ne zove pesnik uzalud svoj narod da upozna svoja prava i ustane protiv despolfa, protiv svega šlo „ugnjelava čovečansivo”.