Naša stvarnost

100 DANAŠNJICA

Narode, preni se iz snal Ne daj da fe Obavijaju svojom zloslutnom paučinom. Kreni napred, ubijajući pauke . . .

Bori se protiv zla, ljubeći svoja prava.

Ali, vafreno ležeći za akfivnom borbom, Bajron suviše nejasno preislavlja sebi ciljeve fe borbe. U njegovim pesmama, u kojima se govori o republici kao sistemu najveće jednakosfi, nema jasnog političkog ideala, a kada pokuša da ga nabaci („Osfrvo”), on daje samo ulopističke rusovijlevske ideje vraćanja prirodi. Bajron sasvim dobro zna samo ono profiv čega se bori. On je najsnažniji famo gde žigoše mračnjašivo i despofizam, i kad poziva socijalnu nepravdu na pesnički sud.

U poemi „Hadžiluk Čajlda Harolda”, u kojoj Bajron dosliže vanrednu sigurnosi, lik heroja je samo skiciran. Na pozadini egzoličnih pejzaža i sjajnih pufopisnih opisa, mi vidimo potomke geleovskog Verlera i Rene Šafobriana, koji nemoćno i pasivno posmafra savremeni živol, sećajući se veličine prošlosti. „Čajld Harold" je još samo svedok esleiskom bunta, estetskog neprijateljstva prema prljavom svefu ćiffinstva i egoizma.

U drugoj elapi sfvaralaštva, u romanfičarskim „istočnjačkim pesmama” („Gusar”, „Djaur”, „Lara” i dr.) Bajnon se odriče besadržajnosti svoje poeme i pasivnosti „Čajld Harolda”. Junaci „istočnjačkih poema” — snažni, sfrasni individualisti, kidajući sa društvom, odlaze od njega sa bunfarskim pobudama ili kao izgnanici licemerne civilizacije. Izrodi i olpadnici, oni iraže sebi mesla u egzoličnom svelu sfrashti — na istoku, kao „Djaur”, postaju gusari, razbojnici, kao Konrad („Gusar”). Ali kod fih „blagorodnih razbojnika” već više nema republikanskog. ideala njihovih predaka — Šilerovog Karla Mora. Njihov bunt je lišen određenog cilja (čak i kod vođe seljačkog uslanka „Lara”) i svodi se na individualističku borbu proliv licemernog morala, kome se kao viša sreća suproisfavlja slobodna ljubav. Junak Bajronovog perioda „istočnjačkih poema” u sukobu je sa društvom, on je muževan, postojan, nepopusiljiv do kraja u foj borbi, ali njegov etički i estefski bunt je besplodan, i na kraju krajeva on oslaje usamljen u svojoj „nadčovečanskoj” gordosfi. Individualizam fih bunfara protiv egoizma drušiva česlo se javlja kao vlastiti egoizam.

Lik junaka „istfočnjačkih poema” jesle jedan stepen više ka revolucionarijim likovima bajronovske poezije — Manfredu i Kainu. Manfred gonjen lajanstvenim silama, „Kain”, koji uzvikuje u neufoljivoj žeđi za znanjem. „U svelu ja sam — ništa, ali misli koje se rađaju u meni, mogle bi vladati svetom”. Manfred doziva smrl, Kain — boga. Kain se ne priklanja ni pred bogom, ni pred Luciferom, njemu su odvrafni pokormnost i smernosi pred mrskom silom despola, koji caruje svetom. Pobožan — on uslaje proliv nepravde „sveblagog”, koji je stvorio samo zlo, sazdao slradanje i smrl, profiv nepravednosfi svetskog poreška. Nepopusiljivi duh čoveka ne može se smirifi. | bez obzira na fo što su poeme „Manfred” i „Kain” viši izraz ne samo bajronovskog profesta, već i bajronovskog pesimizma, bez obzira na fo šlo se bunfarsivo kod njih graniči sa očajanjem, ipak fu na sav glas zvoni himna ljudskom razumu i njegovoj nepobedivosti, „Ništa ne može ugasiti razum ... on je sfvoren da bi vladao”, — govori Lucifer.

Bajron posfepeno uzmiče od lika romanfičarskog buntara; u njegovom sivaralašfvu sve se silnije ukazuje realistička fendencija, koja se ukorenjuje