Naša stvarnost

U ENGLESKOJ 101

u njegovoj saliri i građanskoj poeziji. Posle oštroumnog „Bepa”, koji nosi zastavu povrafka realizmu, Bajron od izobličenih odziva na pojedine savremene događaje (kao u safirama) prelazi na saliričnu i realističku epopeju, da bi odrazio stvamost u svim njenim vidovima. Tako se pojavljuje „Don Huan" — monumenfalno delo, Bajronovo remek delo, po rečima Puškinovim, i zajedno s njim, poslednja etapa razvoja heroja velikog pesnika. Don Huan već nije bunar, nije rifer razuma, on se ne prilagođava drušivu u lošem smislu, običajima Španije, Grčke, Turske i drugih zemalja, koje posećuje, ponavljajući uglavnom pulešesivije Čajld Harolda. Čajld Harold i Don Huan — dva su pola u razvoju bajronovskog junaka. Obojica su pasivni. Ali osuđujući savremeno drušivo, pasivnost Čajld Harolda — prvi je korak ka raskidu s njim i romanfičarskim buntfom, a pasivnost Don Huana — prvi korak ka izmirenju sa poslojećom sivarmošću i odricanju od buna.

Tendencija ka izmirenju u Bajronovom slvaralaštvu zasniva se na nejasnosti njegovog političkog ubeđenja i nekonkrefnošću bunfa romanhičarskih heroja, proširivanjem sukoba između heroja i društva do kosmičkih oblasti („Kain” i „Manfred”), a fakođe i lim, šlo je Bajron suviše prolivurečan u rešenju problema: Da li izabrati uživanje i odricanje od borbe ili borbu i odricanje od uživanja. Karakteristično je da kod Don Huana izmirenje sa · stvarnošću dolazi na osnovu hedonizma bezbrižnog epikurejskog odnosa prema živofu, načela koje je izloženo u „Sardanapalu”. Ali u osnovi fendenciju izmirenja odredio ie anarho-individualistički karakter bajronovskog profesta. Doista fu fendenciju je imao u vidu Marks, govoreći „da bi se Bajron preobrazio u reakcionara, sko bi i dalje živeo”. Ali te reči ne smeju se shvatiti kao odricanje revolucionarnog stvaralaštva Bajronovog, ne, Marks govori isključivo o fendenciji, koja se nikako nije uspela da pojavi kao pogled na svef. U datom slučaju heroj Bajrona je prelekao u izmirenju samoga pesnika, koji je umro kao borac.

Pa i sam „Don Huan” je dvosiruk, jer uporedo s herojem — hedonistom, on sadrži u sebi po realizmu i ošfrini satire značajne scene buržoaskoarisftokralskog drušiva. Bajron skida s foga društva masku licemerja i spoljne učlivosti, on šiba podmilljivost i samovolju despota, — od azijalskog sulfanovog dvora i jekalerinske imperije do engleske 'aristokratije, prikrivene „parlamenfarnim slobodama”. Takođe ne freba zaboraviti da se „Don Huan” javlja kao prvi realistički roman XIX veka, kada je bila revolucionarna sama forma romana-satire u sfihovima. i

Poezija Bajronova izvršila je izvanredni ulicaj na literaturu ilalije, Francuske, Nemačke i osobito Rusije, svojim pštfosom slobodoljublja i mržnje prema firaniji. Vladajuće engleske klase su i do dana današnjeg sačuvale neprijafeljstvo prema pesniku, kog su progonile i za živofa. Buržoaska kritika umanjava značaj pesnikovog sivaralaštva, svodeći ga na „svefsku tugu”, fo jest oslavljajući u zapećak safiru i političku Bajronovu poeziju i sjedinjujući pesnika s reakcionarnom romanlikom Šatobrijana. Engleski književni prestavnici klevetaju pesnika izmišljajući „biografske senzacije” i usuđujući se da čak odreknu pesničku obdarenost Bajronu. Karakteristično je da njegovi oslaci nisu bili sahranjeni u Vesiminsferski manaslfir, gde su sahranjeni znameniti pisci Engleske i čak 1924, kada se navršila stogodišnjica od dana pesnikove smrli, njegovu stafuu nisu poslavili u „Kulak pesnika”.

R. RR.