Naša stvarnost

110 LESLIE HALWARD

neko vreme, i onda, kako su baš prolazili pored neke krčme, on reče, kao slučajno, „Mogao bih da popijem nešto. Hoćemo li da uđemo?”

— Ne, hvala, reče Lil.

— Hajdemo, nastajao je on. Da popijete čašicu porlo-vina. Činiće Vam dobro.

— Ne, hvala, reče ona.

On je i dalje pokušavao da je nagovori, ali ona je odbijala da uđe u takvo mesto.

— Uđite Vi samo i popile nešlo, reče ona. Ja ću Vas čekati ovde napolju.

— Nije fako važno, reče on. Mogu i bez foga.

— Molim idite sami, reče Lil.

Hodali su tako možda jedan sat ili više, ne razgovarajući baš mnogo, i onda reče Lil da bi bolje bilo da ona pođe kući.

Šta se prenemaže, pomisli Arč.

Idući ka Prajs-ulici, on je pažljivo fražio neku mirnu kapiju ili neki ulax gde bi je mogao uvući na čelvrt sala, ali pre nego što je i primefio, već su i stigli do ugla i Lil reče da se lepo provela i da sada ide kući.

— Laku noć, reče ona.

— Laku noć, reče Arč.

— Šta je s Vama? upita ga ona.

On slegnu ramenima.

— Izgledate nešto neraspoloženi, reče ona.

On ne reče ništa.

— Mogli ste da uđete i da popijete nešto, reče ona. Meni fo ništa ne bi značilo.

— Nije sivar u tome, reče on.

— Nego u čemu je?

— Ništa, reče on.

— Dobro, ja sada moram da uđem, reče Lil.

— imale li nešto za sufra uveče?

— U nedelju? Ne, ništa naročito.

— Hoćemo li se onda videfi sufra uveče?

— Dobro, reče Lil.

Tako su počeli da izlaze redovno fri do četiri puta nedeljno. Ponekad su se šelali, ponekad su odlazili u bioskop. Dva pula, subotom, odlazili su u grad u muzik-hol. Lil se radovala. Nije ona često bila u svom životu po muzik-holovima.

Dobro su se slagali. Arč je voleo Lil. Bila je ona mila devojka. Cenila je sve šlo je on za nju činio i nije zahtevala mnogo razonode. Nije ga vodila svojoj kući. Stari bi mogao da bude nešto nezgodan, govorila je ona. Sasfajali su se i raslajali na uglu ulice.

iIzlazeći fako redovno sa Lil, Arč je primetio da gubi sve svoje slare drugove. Ali fo ga nije mnogo dirnulo. Jedne noći pade mu na pamel da već više od nedelju dana nije ništa popio. Nije mu nedoslfajalo, morao je sebi da prizna.

Jedne nedelje uveče sreli su se ranije nego inače, popeli se na framvaj i odvezli do Loklej-hils. Tu su se popeli na severni brežuljak, zastali