Naša stvarnost

ARCH ANDERSON 109

On povuče njenu ruku.

— Hajdemo, reče.

Njena ruka se pokrenu, ali ona oslade kao kip.

— Hajdemo, reče on opel.

On je povuče jače i ona pođe jedan korak k njemu.

— Hajdemo, reče on po freći pul.

Il ona pođe sa njim.

U bioskopu je slavio svoju ruku na njeno koleno, kao slučajno, ali je

ona oškloni.

kako

To nešto lagano ovde ide, pomisli on.

Film ga je zamarao.

Kada su izišli ona reče, „Hvala”.

— Našta? upifa on.

— Šlo sle me poveli u bioskop.

— To sam rado činio, reče on.

Došli su bili do ugla Prajs-ulice.

— Laku noć, reče ona.

— Rado bih došao sa Vama do kuće, reče on.

— Bolje da ne, opomenu ga ona. Sfari može da je još budan.

Dole na uglu on izusfi, „Ovaj Vaš stari, je li od one vrsfe?”

— Sasvim je dobar, stvarno.

On zapali cigaretu i dunu dim kroz stisnule usne. „Niste mi još rekli se zovele.”

— Lil, reče ona.

— Lil i kako još?

— Lil Perkins. A vi?

On joj reče.

— Treba da uđem reče ona.

— Da se nađemo u pelak uveče? — Pelkom sam uvek kod kuće.

— A u subolu?

Ona se zamisli. „Dobro”.

— Da se nađemo ovde?

— Radije negde na drugom meslu. — Kod Glavne Pošte?

— Dobro.

— Oko šesi?

Ona klimnu glavom.

On ušfinu lako njenu ruku. „O. K. Videćemo se u subolu.”

izgledalo mu je dugo do subole. Arč nije radio subolom ujufru, fe je

lako imao faj dan na raspoloženju. Najvećim delom je mislio na svoj saslanak le večeri. Bio je sastavio program. Prvo će u bioskop, poneće nešfo slafkiša za nju da gricka, onda jedno pola sala šefnje, onda će da je počasli jednom čašom porlo-vina, ili dvema ako ga voli i onda — ali nije mogao da produži da misli o tome. |I fo mu je bilo dosta.

U koliko je Arč bio zainteresovan, fa subola je prošla sva bezbojna. U

bioskopu je sve bilo u redu i Lili se radovala slafkišima. Bila je lepa noć i

lako

se ona složila s njime da bi bilo prijatno prošelafi se malo. Išli su fako