Naša stvarnost

108 LESLIE HALWARD

odoli a da ne pokuša još jednom. Dođavola mora da ia devojka je idnom ipak naiđe u fu proklefu ulicu. Osim ako ga je nasamarila te uopšte i ne slanuje u Prajs-ulici. Na fo sfvarmno još nije ni pomislio. Pomisao da ga je ona povukla za nos nagnala ga je da škripne zubima i da pljune besno u oluk.

Ali nije frebalo da se uzbuđuje, mogao je sebi da kaže nekoliko frenušaka kasnije, jer ona je sada sfajala na uglu, gledajući prvo dole, a zatim gore po glavnoj ulici, očevidno čekajući nekog. Arč povuče svoj kaput više na ramena, stegnu čvor na kravafi i nakrivi kapu malo više na jednu sfranu. Ona je gledala na suprofnu sfranu, Kako ga ona nije primefila, on pravo pođe na nju.

— Čekalte li mene? upita je on miro.

Ona se okrele, prenuvši se. O, reče. Zatim, ne, ne Vas.

On se namesfi. O, reče. A ja sam mislio da možda ipak mene čekate. Mislio sam da možda ipak mene... jer ste se fako lepo udesili.

Mogao je da primefi da joj se fo dopalo, ali se pravila kao da to nije. slučaj. Nisam Vas čekala, reče ona ošlro. A i nisam se ni udesila.

— E, reče on. Dobro, ali meni bi se ipak dopalo da ste se bili udesili za mene. Kladim se da bi fino izgledali.

Mogao je da primeti da joj se fo još više dopalo, ali ona ne reče ništa. Gledala je dalje gore-dole po glavnoj ulici.

Arč se još uvek smeškao. Vi čekafe nekog, reče on, pokazujući glavom u nepoznatom pravcu, nekog ko je malo zakasnio?

Ona nije odgovorila.

— Čekale li već dugo?

Opet nije odgovorila.

— Kladim se, reče Arč, da čekate već čilav sat. Kladim se reče, da ste se već siti načekali.

Ona dunu naglo kroz nos — skoro glasno.

— Kladim se u šta hoćete, reče Arč, da on uopšte neće doči.

Ona ga pogleda brzo. Mislite da ste duhovili, zar ne?

— On Vas ne zaslužuje, reče on.

Ona se ugrize za usne.

— Olišao je sa nekom drugom curom, reče on.

Ona je lupnula nogom o pločnik.

Ne vredi slajafi ovde cele noći, reče on. Bolje pođile samnom u bioskop.

Ona ne reče ništa.

— Još malo pa će biti prekasno da uđemo.

Opet ona ne reče ništa.

— Volite li Herberta Maršala?

Ona podiže obrve.

On okrefe glavu ka časovniku u izlogu jedne apofeke preko pula. Ako pođemo odmah, stići ćemo baš na vreme na drugu prefstavu, upozori je on.

Ona skoro progovori, ali ipak uspe da zastane.

— Neće on sada više doći, reče on. Njene usne zadrhlaše. — Baš s foga freba da idemo, reče Arč.