Naša stvarnost

ARCH ANDERSON 107

— Ne, hvala, reče ona brzo.

Arč je pokušao još jednom. Znafe, nije sigurno da idete sami u ovo doba noći.

Ona se opel nasmeši. Neće mi se ništa dogodili, nemojle se uznemiravali zbog loga. Niko me neće dirali. Ona zalrese kaput, čisteći ga od prašine. Izvinite ako sam Vas udarila.

— Sve je u redu, reče Arč. Ona pođe. Gde od prilike io stanujele u Prajs-ulici? upita brzo.

— Oko sredine. Bila je već pošla fri ili četiri koraka. Laku noć, reče. preko ramena.

— Kako se zovele? viknu Arč.

Nije više odgovorila. Trenutak docnije bila je već daleko.

I pored foga što se osećao umornim, Arč ipak nije mogao dugo da zaspi kad je legao u krevel. Morao je da misli na onu devojku s kojom se bio sudario pri povrafku kući. Bez sumnje, bilo je fo zgodno devojče. Pomisao na neko zgodno devojče uvek je uzrujavala Arča.

Verovalno je zaspao misleći na nju.

Mislio je na nju čim je ujufru olvorio oči.

Mislio je na nju s vremena na vreme, u toku dana.

Mislio je na nju kada je seo da popije svoj čaj.

I ukoliko je više mislio na nju, utoliko mu se više dopadala.

|I ukoliko mu se više dopadala, utoliko mu je poslajalo sve jasnije da mora da je osvoji po svaku cenu.

Veći deo ove večeri je Arč proveo šelajući se u blizini Prajs-ulice. Nije mu se šefalo u samoj Prajs-ulici, ali je stajao na donjem uglu, onda se oššetao do druge ulice, do gornjeg ugla, i slajao amo neko vreme. Dva ili tri pufa je mogao da ode sa nekim devojkama. Sivarno, jedna devojka, videći ga kako šela famo-amo, prođe pored njega, ponovo prođe, malo je oklevala. i onda mu smelo priđe i oslovi ga. Arč joj reče neka ide da legne.

— To i nameravam, reče ona. Mislim i na izvesnu ugodnosli. Šla veliš na lo?

— Hajde dalje! reče Arč. Produži put!

Ona je i dalje pokušavala da ga nagovori da pođe s njom kući, i na kraju Arč izgubi poflpuno sirpljenje. Ono šlo joj je rekao, naleralo je da. odmah ode, sva crvena u licu kao rak.

Šlo se liče Arča, on je isfrajao sve do nekoliko minuta pre nego što. se zaključavaju kapije. Bio se smrznuo, i olišao je da brzo popije jednu čašicu, zatim se vralio kući, nimalo zadovoljan s tokom slvari.

Iduće večeri dogovorio se sa jednim drugom da odu u bioskop. Nije dožao na zakazani sastanak. Dok je njegov drug verovalno sedeo sam u bioskopu, čudeći se što njega nema, Arč je slajao, prvo na jednom uglu. Prajs-ulice, a zalim na drugom. Nije bio bolje sreće nego prošle večeri.

Treće večeri bilo je isto.

Čelvrle večeri je Arč radio prekovremeno i bilo je osam sali, skoro, mrak, kada je izišao. Požurio je odmah u pravcu Prajs-ulice. Ako večera» ne bude imao sreće, odlučio je da o shvati kao rđav posao, a i mrzeo je da ga neko vuče za nos. islo je lako, ili nešto slično, govorio prošle. večeri. „Tri pu} bog pomaže”, rekao je sebi. A zalim ipak nije mogao da.