Naša stvarnost

112 LESLIE HALWARD

— Već je sve u redu.

— Ne... Molim Vas...

— Sve je u redu. Neću Vas ozlediti.

— Arč...

— Sve je u redu.

— O, nije frebalo...

Tišina.

— Slivarno, nisam li še ozledio?

— Nis.”

— Rekao sam da neću.

— Drži me sad čvrsto.

Opet lišina.

— Voliš li me sivamo? Arč?

— Da.

— Neće li se što desifi?

— Misliš li zbog ovog današnjeg?

— Da.

— Ne, ništa se neće desiti.

— Jesi li siguran?

— Sasvim.

— Dobro. Onda ne marim.

— Ali sad bi bolje bilo da idemo, zar ne? Tvoj slari bi mogao da nešlio gunđa.

— Ne marim za fo. Ne marim sada ni za šla.

— Ipak je bolje da pođemo.

— Daj mi onda još jedan veliki poljubac. | sad možemo iči.

— Tako, fu si. Sada me uhvati za ruku. Moram da pazim da se ne oklizneš.

Nekoliko meseci je prošlo. Arč i Lil još uvek su izlazili zajedno tri iti čeliri pula nedeljno, ponekad da se prošelaju, ponekad u bioskop, pokalkad u muzik-hol. Još uvek su se srelali i rastajali na uglu ulice.

Jedne večeri je Lil izgledala umorna i Arč je upita šla je s njom, a ona reče, „nišla.” Ali on ipak vide da je nešlo fišfi fe je dalje zapiikivao šta je fo s njom, dok mu ona najzad ne reče.

— limaću dele, reče ona.

— O bože, reče Arč.

— Šla da radimo? upila Lil.

— Ne znam, reče Arč.

— lima fu neka žena u našoj ulici...

— Njoj nećeš ići.

— Poznajem jednu devojku koja je kod nje bila i ona mi je rekla da je nišla nije bolelo.

— Ako, li njoj ipak nećeš ići.

Arč ne reče ništa.

— Moj slari će me izbacili, reče Lil.

— Neće.

— Hoće.

— Neće. Neće imali prilike za to.