Naša stvarnost

JULES ROMAINS 123.

mu dolaze reči, ton glasa, obrt rečenica, lako da niko ne frepne više, i razred očigledno misli na onu sivar koju on hoće.

Šta bi na fo rekao Sanper? Šta saveluje olfsutni učitelj, o kome Klanrikar voli da ponavlja, nekom vrstom voljnog fanatizma, da uvek ima pravo i da je živi primer? :

Sanper je mišljenja da freba vrlo savesno ispunjavali svoje. zanimanje. A učifeljsko zanimanje ne sasloji se u lome da se pred decom iznose ideje koje vam leže na srcu. Sanper ne odobrava neposrednu propagandu, koja je povreda neprisfrasnosti znanja, i, u isti mah, zloupotreba i nedostatak poverenja. On hoće da se predaje samo ono u šta je čovek siguran, a da se za osfalo ostavi jedno zračenje ideja, da se sivori neka vrsta idealnog polja koje se stvara oko vas i koje gofovo bez reči upravlja duhovima. Ali Sanper fo saveluje samo uopšle. On nije imao u vidu izvesne izuzelno važne prilike...

— Deco moja ... Klanrikar je, i protiv svoje volje, imao glas. koji čini razred pažljivim i spremnim za ono što će imati da misli, šlo ne dolazi od njega, šlo dolazi od čoveka koji stoji tamo između školske table i prozora pozlaćenog suncem:

— Deco moja. imam da vam kažem jednu slvar. Ne znam da li će vaši ocevi govoriti o fome pred vama. Pre neki dan, mi smo zajedno razgledali kartu Evrope, baš ovu kartu.

(On je uzima iz ugla učionice i veša je o dva eksera pored. školske table, prema deci.)

— Vi se sećafe: Balkansko poluostrvo je ovde. Bugarska, Srbija, Turska, zar ne? Dakle, verovalno će tamo izbifli rat između Bugarske i Turske. A sve evropske vlade povezane su jedne s drugima na fakav način, pulem savezničkih ugovora, više ili manje fajnim konvencijama, obećanjima, da može vrlo lako, ako rat lamo izbije, da rat zahvati celu Evropu. Evo. Ja vam ne kažem lo da vas zaplašim. Vi ste veliki dečaci. Ali je potrebno da fo. znale. Sada ja počinjem čas računice.

Klanrikar ne dodaje ništa. Govorio je najjednostavnijim tfonom, ne fražeći efekta. Nije imao ulisak da je bio fendenciozan. Ovi mališani ne pozanju njegove ideje. Nije imao još prilike da im olkrije ono što misli o miiru i ratu, o vladama, i diplomafiji, oupravljanju ljudskim poslovima. Ali emocija koja ga je primorala da govori, bila je foliko duboka, ono malo što je govorio nosiio je pečat folikih misli, da su mališani iznenada videli kako se rat u daljini crni kao sfrašan oblak, kako se koviila i širi u sve proslranijim krugovima, kao zagušljivi dim. Blistave bitke o kojima su im pričali u nižim razredima, slike generala pobednika koje su oni posmafrali na koricama svojih svezaka od dva sua, zvuk fruba na forfifikacijama; opijenost koju su preživljavali igrajući se rata, sve je lo iščezavalo. Čak je i reč bila nova: ral. Gospodin Klanrikar je prvi čovek koji im je o Tome govorio. „Vlade”. Oni ih vide isto fako. Oni ih ne vole.

Klanrikaru je laknulo. Njegovo uzbuđenje, za frenutak, na-