Naša stvarnost

KOLONIJALNO PITANJE

Diplomalska istorija poslije Berlinskog kongresa nije ništa: drugo nego istorija kolonijalnih sukoba. Nijedna epoha nije toliko komplikovana i u islo vrijeme lako jedinstvena, da se svaki događaj u međunarodnoj politici može objasnifi nekim kolonijalnim pilanjem, bilo da je ono neposredno akluelno ili se fek priprema. Zato kadgod se pojavi kao konkrelno pitanje, freba da se u njemu vidi i zakonitost imperijalističke epohe koja objašnjava njegovu nužnosi, i neposredne okolnosti pod kojima je ono dobilo specifičan izraz. Ova dva momenta, opšli i posebni, ističemo zato, jer kad god se postavi neki kolonijalni zahtjev uvijek se na– glašava da to nema ničeg zajedničkog s onim kako su ga drugi poslavili ranije.

Epoha imperijalizma zamijenila je krajem develnaestog vijeka epohu liberalizma, koja joj po svemu, pa i po pitanju kolonija, preislavljala suštu profivnosi. Pod liberalizmom smafralo se je da su kolonije samo fteref, da im freba dati samosfalnost i podržavati s njima ekonomoske odnose na osnovi slobodne trgovine. Ali već u okviru ove epohe izvršena je ogromna koncentracija kapifala u rukama pojedinaca ili grupa, fako da se kod njih rodila ležnja da isključe konkurenciju sa područja svoje nacionalne privrede i da flu zavedu svoj monopol dliktirajući cijene. Prema konkurenciji iz inoslransiva ogradlivali su se carinskim zidovima. Težište međunarodnih privrednih odnosa prenijelo se sa izvoza robe na izvoz kapitala. Među ostalim zadalcima, izvoz kapitala imao je da osigura monopolom kapilalu izvore sirovina. Novi ciljevi mogli su se postići novim sredsfvima u području ekonomije i polifike, a s fim su se mijenjale i ideologije. Nastala je nova istorijska epoha.

Monopolisličke fežnje, koje karakterišu ovu epohu, skrenule su razvoj privrede novim pravcem. Od čistih preduzeća prelazi se sve više na kombinovana, a to su ona u kojima je obuhvaćeno nekoliko samosfalnih grana privrede. To se nameće mamuklskim preduzećima monopolnog kapitala zato što ona froše lako velike mase sirovina, da ne smiju doći u zavisnost od kakvog liferanfa koji bi im mogao da diktira cijene, jer i malo povišenje zahtijeva da se mnogo povisi kapital. Odnosno, baš zato, najbolji je položaj kapitala koji drže monopol sirovina, jer s fe pozicije drže oni u zavisnosti sve koji ih froše. U visokim cijenama izvlače oni prerađivačima sirovina jedan dio dobiti, koju ovi tek freba da proizvedu i osivare.