Naša stvarnost

KARAKTERISTIKE BOEMIJE KRAJA XIX VEKA O Branislavu Nušiću

U književno formiranje i sivaranje Branislava Nušića duboko su ulisnute osobine književnog živofa kraja develnaestog veka, razdoblja romantizma i realizma u našoj književnosti. Njegov duh, posmafranje, stav prema društvenim problemima, kritika društva, kvaliteti i mane njegovog književnog rada, vuku koren iz onog vremena od koga su nas mnogo udaljile ne samo godine, već i krupni događaji, značajne društvene fransformacije.

Beograd je imao fada fizionomiju male balkanske varoši s jakim orijentalskim i primifivno pafrijahalnim obeležjem. Sav njegov javni život manifestovao se, po rečima Nušićevim, u kafanama koje su u svome fipu, pa neke;i u svome nazivu, ukazivale da je beogradska sredina skoro izišla iz furskog pašaluka. Književnici i umefnici su svoju individualnost markirali noćnim kafanskim sedeljkama, kafanskim diskusijama, kozerijama i u lumpu. U kafanama su „menjali misli” s raznim karakterističnim fipovima sredine, prirodno obdarenim, bistrim, ali bez kulture uz fo uskog duhovnog inferesa i horizonta. U fom krugu razvio se veoma živ i bogat dar duhovilog usmenog pripovedanja. Vic se cenio iznad svega, i onaj koji je imao duha, nije mogao, po rečima Maloševim, opstati u ovoj boemiji. Vodile su se čitave utakmice u ošfroumlju i improvizaciji duha, brzini, hihrini dosefke, veštini doskakanja, nasamarivanja i nadmudrivanja. Vic se naravno razlikovao po snazi duha, fežini misli i ošfrini karikature. Dok je s jedne sfrane bio pun sveže lokalne boje i žive inteligencije, došle je s druge sfrane neki put usisavao, uz dimljivi i pijani kafanski vazduh, jeffinu vulgarnost i problemafičnost ukusa.

U ovoj boemiji, u niskim i zagušljivim balkanskim kafanicama razvijala su se, jedan pored drugog, fri izrazita prefstavnika duha u našoj literaturi: Stevan Sremac, Radoje Domanović i Branislav Nušić. Karakteristično za tu boemiju, oni su, naročito Radoje Domanović, isto tako bili izdašni i živopisni u duhu i u usmenom pripovedanju. No kraj njih su postojali usmeni pripovedači, veoma slikoviti ilustratori sredine, koji su ostali nepoznati u našoj književnosti. Takav je bio na pr. Žarko Ilić, čije su duhovile alegorične priče inspirisale u femama, molivima i vicu neke duhovite fvorevine naših poznatih humorističnih pisaca.

Nušić je u krugu ove boemije stekao infenzivno i uvek živo osećanje karakteristika naše sredine. Njegova okolina bila je sva u zanimljivim lokalnim tipovima, s primifivnim ali reljefno indi-