Naša stvarnost

16 VELIBOR GLIGORIĆ

vidua!nim osobinama. On se neposredno saživljavao s njihovim sirovim femperamenfom, s njihovim navikama koje su čuvali kao zašlilu od nadiranja evropske kulfure, s njihovom duhovnom zaostalošću koju su idenliifikovali s narodnim individualnim odlikama. Oni zabavni lokalni fipovi, onako verno pogođeni u njegovim komedijama kao što su na pr. gazda Jevrem u „Narodnom poslaniku”, Jovanča Mićić u „Običnom čoveku” i „Pulu oko svela” rađali su se u ovoj kalanskoj atmosferi. Tu su izrasli i oni silni ljudi iz naše palanke, sirovi, prepredeni i zaparloženi, kao i oni murdarski, raspasani sreski načelnici, siledžije i zulumćari u vlasi. No iz osobina fe balkanske kafanske almosfere sadelian ie i onaj laki, površni i smešni Ben Akiba, ona Nušićeva duhovitost koja je efekinom vicu žrivovala ozbiljnost društvenih problema i sva išla za lim da nekog papreno nasamari, da se na račun nečije nesprefnosti, nezgode i zabune u kikolu nasmeje. S iedne slrane je Nušić u loj almosferi dobio sveže poznavanje sredine, prirodnost i kolorit u ilustrovanju njenih karakteristika, dok je s druge sfrane ona negalivno dejstvovala na njegov ukus, ozbiljnost i sadržinu njegove misli, a naročilo na oširinu i određenost njegove kritike prema drušivu. Na njegove osobine imala je ulicaj i blizina glumaca, fakođe veoma izrazitih preistavnika ovog kruga koji je kroz boemiju sačuvao živu vezu s dinamičnim, ali i rasipnim romanfizmom. U koncepciji lokalnih tipova Nušiću je kao polscaj služila i igra komičara, boema, čiča Ilije Stanojevića koji je umeo da slikovito i impresivno oživi u njihovim karakternim osobinama polulurske i cincarske tipove iz slare čaršije Beograda i unutfrašnjosfi.

Boemija foga vremena ivrdoglavo je smalrala slare drušivene oblike kao izraze narodne individualnosli. Maloš je pOoVvOodom smrti Stevana Sremca s pravom podvukao da su Tadašnji i najradikalniji srpski pisci bili fradicionalni i konzervativni. | zaista književna boemija je, povučena narodnim olporom proliv reakcije, kroz neke svoje pojedince hrabro i oširo uslajala proliv ugnjefavanja, nasilnog oduzimanja narodnih prava i slobode, dok je u isto vreme kroz te iste bila vrlo nepoverljiva, pa i neprijafeljska prema društvenom progresu. U njoj je postojala duboka veza s pafrijarhalnim životom iz vremena delimično naturalne pri-

vrede, idealiziranim kroz književni romantizam. Oni koji su bili

više povezani sa selom, kao Radoje Domanović, čeznuli su za herojskim dobom narodnog uslanka, osvedočenjem narodne snag= i vrline, kada su živeli svelli primeri junaštva, česlilosti i karaklernosfi. Oni koji su bili bliže varoši tražili su kroz istočnjačke mašla–

rije u drevnosli primilivnih palrijarhalnih fradicija iz furskih vre-

mena izvore narodnog duha.

Na ove druge, među koje je spadao i Nušić moćno sugeslivno dejslvovao je dom pesnika Jove llića, stari beogradski konak u orijenfalskom stilu koji je za neke beogradske književnike toga doba imao značenje narodnog simbola. On je ostao