Naša stvarnost

_

18 | VELIBOR GLIGORIĆ

njegovog borbenog duha, prizvuk rezignacije. Iz zatvora Nušić je doneo i komediju „Profekciju” koja već nosi vidan izraz olstupanja od borbenog stava i salirične kritike, u kojoj se već uz alirmiranje političkog kompromisa, pojavljuje onaj zaplet, pravljen na igri zabuna i nesporazuma, s čime će Nušić docnije prolazifi s mnogo manje ozbiljnosti, pa i neozbiljno pored stvarnosti društvenih problema.

U kafanskoj almosferi koja je združavala i zbližavala u piću i vicu političke protivnike, za kafanskim stolom za kojim je sedao i Pavle Marinković, ministar u zloglasnom kabinetu kraljice Drage, takođe duhoviti kozer, pozorišni čovek, posle iskustva 5 „Narodnim poslanikom” kome je zabrar:jen pristup na pozornici, Nušić se priklonio onom delu književnika koji nepovezani s narodom, bez solidnije ideologije i čvršće kičme ili su ćutali u mraku diktaforskog režima, ili benelicirani služili njegovom interesu. | nastupio je kod Nušića onaj preokret koji je Skerlić okarakferisao ovim veoma ošfrim, ali isto tako i veoma opravdanim rečima: „docnije on je postao praktičan čovek, i poslednjih godina, kada je buknula moralna pobuna cele pošlene Srbije, kada se vodila poslednja borba, u doba kada je Domanović pisao Stradiju, a Milorad Mirović svoje političke basne, g. Nušića smo viđali kao stalnog urednika praviteljstvenih političkih i književnh listova i privatnog sekretara ministara preisednika koji su ukidali ustave.”

Docnije je Nušić u svom radu, naročito u svojim publicističkim podliscima (pod pseudonimom Ben Akibe) i u kvalitetu svog duha u komičnim pozorišnim igrama, napustio Gogolja i potsećao dosta na lako duhovite kozere iz tada jako rasprostranjenih srednjeevropskih šaljivih listova .Boemija kraja prošlog veka kod nas nije imala solidniju orijentaciju u kulturi. Ona se najviše oslanjala na svoj dar, „urođene sposobnosti”, više cenila neobrađenu, sirovu prirodu, nego znanje, gordeći se da na takvom shva=tanju brani od uticaja evropske kulture svoju individualnost. (Ona je u foj svojoj predrasudi, kao i u burnom lumpovanju nešledimice rasipala energiju, što je imalo jakog negafivnog dejstva na njene književne konstrukcije i uopšte na književni rad. Nušić koji je imao praktičnijeg smisla u organizaciji svog života i rada, više je posvetio brige i vremena svome kulturnom obrazovaniu, pa je više pošteđen od ovog negalivnog dejstva i zbog toga je mogao da održi tako dugo svoju produktivnost.) Neki iz ove boemije

verovali su da se fakvim kafanskim živofom, i fime makar i po-

srednim kontaktom sa sredinom, u čuvanju sirovih, primitivnih elemenala svoga dara, zašlićuju osobine narodnog duha od štetnih primesa „luđinšfine”. Tako je s bolom dočekivano rušenje svakog objekta u Beogradu koji je nosio u sebi neke fradicije (na primer polufurskih kafana).

Velibor GLIGORIĆ

ONU O A „i