Naša stvarnost

' mw

*“#

a.

th a (kake aadilhy aaikiyo cak uhu ika,

«iy ao: er

„BUKVE” 207

imaju uslova da budu takvi. On je uzeo muslimansku sredinu, i fo seljačku, i pokušao da da buđenje svijesti kod seljaka i rađanje političkih akcija usljed loših živofnih prilika. Tačno je, da fakva sredina može bifi najzrelija da poslane svjesna i napredna, ali onaj maferijal koji je Kikić iznio i način kojim ga je obradio nije dovoljan da nas uveri u fo. On je uzeo jedno nepismeno, skroz nekulturno i jako siromašno bosansko selo. Ono nema dodira ni sa kakvim narodnim pokrefom, niti u njemu vidimo od ranije ma i kakvu poliličku svijest. Pod fakvim uslovima, Kikić olako stvara poliički svjesne ljude. Sloga je glavni fip u romanu ispao. šemafičan. Nedoživljavanje pune realnosti u kojoj čovjek živi i nerazumijevanje dinamike drušivenog zbivanja, dovodi do jedne mefode: melode opisivanja, koja nije realistička. To se najjasnije od naših naprednih pisaca vidi kod Kikića. On ne priča nego opisuje. Radnja koja bi izbijala iz organskog razvoja moliva, nadomiješla se montažom. To uslovljava da njegov jezik, koji je često dobar, i njegov femperamenini stil, izgledju vrlo često, kao jedno prazno ređanje pojmova, realno nemolivisanih. Riječi tada postaju igra a ne znak i izraz jednog sadržaja. I, čim jedan mofiv postane samo deskripcija, odmah se u njemu osjeća nedoslatak unufrašnjeg živofa i nedostatak jedne radnje koja feče logično i jasno iz svoje uzročnosfi.

Postoji razlika između „Provincije u pozadini” i dvije poslednje knjige: „Ho-ruk”, i „Bukve” u načinu izlaganja samog maferijala. Dok je kod prve, on skoro sav u pričanju, kod druge, on je u opisivanju. Kikićeve ličnosti izgledaju površne, primaju i reaguju piščevim naslojanjem i rade, ne po unufrašnjoj pofrebi nego pofrebom koju same riječi u rečenici iraže.

Ova Kikićeva karakferislična crta — ·3«da opisuje, a ne da priča, oškriva veliku grešku u koju ne bi smjela da padne napredna liferalura. Jer, wopisivanje bazirano na opažanju ad hoc mora nužno biti površno. Zola je sigurno među nahluralističkim piscima radio najsavjesnije i pokušao da svoje predmele proučava šio ozbiljnije. Ipak su njegove sudbine na odlučnim mjestima površne i krive. Primjer opisivanja kao površne i nerealne obrade živoja, namjesto fabulom pokrenule i oblikovane ljudske individualnosti, pokazuje se kao fipična u ubisfvu Hajrage. Đulaga Kokin, siromašni seljak ubija Hajgaru. Uzrok je glad i nemašlina. Nikakav drugi moliv ne postoji i, logično bi onda bilo, da svi Kokini postanu kriminalci i ubice, jer su i oni svi gladni. Kikić dalje ne diferencira poslupke Đulagine od postupaka drugih naprednih Kokina i fime vulgarizita odnos čovjeka i njegovih reakcija u živofu.

iz opisanog izlaganja vidi se još i fo da se piscu ne pružaju mogućnosti da razvije i oblikuje punu individualnost i da fako olkrije pravu sliku i bit stvari. Ljudi, pri opisanoj metodi služe samo kao ilustrafivni malerija! za dokaz piščeve ideje i pretvaraju se u slanja i sastavne dijelove mrive prirode, što opet uslovljava u formalnom pogledu dekompoziciju djela,

Kikićev fip bega, nije tipičan prefstavnik današnje bosanske sredine, on je kao fakav egzistirao u doba feudalnog raspada. Danas se on međutim prilagodio novoj siluaciji, učesivuje aklivno u politici, povezan je sa gradskom privredom, on nije samo seljački beg, njegov položaj u društvu manifestuje se na drugi način i u drugom obliku. Kikić je krivo postavic i odnose sela i bosanske kasabe.

Seljaci, iako na mnogim mjesfima oduševljavaju svojom borbenošću,