Naša stvarnost

20 RADOVAN ZOGOVIĆ

rasuda autora, pa su zdrava i očišćena jezgra sačuvali i razvili dalje. Ekonomist Rikardo htio je, svojim ispitivanjem temelja građan–skog društva, da pokaže čvrstinu i nepromenljivost tih temelja pa je olkrio višak vrijednosti i fime zadao prodorni udarac nepokolebljivosti okvira koje je htio da brani; njegov genijalni naslavljač zaskočio je baš na laj prodor što ga je Rikardo učinio profiv svoje volje — fražeći objektivnu istinu, i nastavio je dalje. Istim metodom služio se on, kao i njegov saradnik, kao i njegov docniji učenik, i pri obradi književnog nasljeđa: branili su sve prave vrijednosti, da bi ih sačuvali novim društvenim snagama i novim književnicima, koji treba da produže odande, gdje su slari, savladani svojim činjenicama, probili okvire svojih ubjeđenja, predrasuda i simpatija.

Kod Gefea (Goefhe), Balzaka (Balzac), Tolstoja itd. osniva– čima naučne eslelike nije se radilo o tome, da u prvome, koji je „čas kolosalan, čas sifničav; čas prkosan, posrdan genij koji prezire svijefl, čas obziran, s malim zadovoljan, uskogrudi filister”, zbog filistra ubiju genija; da kod drugoga, velikog realiste i reakcionara, katolika (Balzak: „Pišem u svijeflosti dviju vječifih istina: Religije, Monarhije . . .”), zbog reakcionara i vjernika ubiju realistu — „ne radi se o „dobrim” i „lošim” sfranama Balzaka, ne prosto o „sociološkom” izvođenju porijekla njegove spisafeljske djelafnosti, već o spasavanju neprolazne veličine njegovog realizma, sprečavanju svake zloupojfrebe Balzakovih reakcionarnih crta” (Lukač); da kod frećega, velikog realiste-književnika i „ludaka u Hristu”, velikog umjelnika i velikog posjednika, oštrog kriličara i „histeričnog plašljivca”, od zanesenjaka ne vide realistu, od posjednika — umjefnika, od histeričnog plašliivca — oštrog kritičara — „Tolstoj je smiješan kao prorok koji je fobože našao nove receple za spasavanje čovječanstva .. . ali Tolstoj je umio da u svojim djelima olvori foliko velikih pitanja, ispolji toliku umjefničku snagu, da njegova djela zauzimaju jedno od prvih mjesta u svjelskoj literaturi”. Radi se dakle o fome, da se, kada je riječ o književnome nasljeđu, pokaže moć realizma kao metoda umjefničkog slvaranja, da se pokaže pobjeda realizma nad ubjeđenjima i simpatijama književnika, čime se pokazuje sila društvenih istina, činjenica, koje kad im se priđe sa željom da se vide i kažu onako kako se vide, probijaju predrasude i zablude umjefnika, i počinju da govore same o sebe, i fo da govore glasno, kako je rekao Balzak. Radi se o fome, da se pokaže kako objektivne istine, koje su djelovi našeg naučnog shvalanja svijela i društva, izbijaju na površinu primoravjaući umjelnike da ih fiksiraju na onaj specilični način i da fime „djelaju profiv svojih vlasHih klasnih simpatija i političkih predrasuda” (E.); da se pokaže kako su pisci prošlosti, „kada nijesu bili svjesni prefstavnici jedne klase koja se uzdiže”, bijahu realisti samo uprkos svoje sopstvene ideologije” (J. Freville: Sur la lifterafure et art — Predgovor)!