Naša stvarnost

OSUDE BEZ PRIZIVA 21

Ž. Plamenac je malerijalista koji pod maferijalizrmmom ne podrazumijeva, „kao svi intelektualci... grabež i olimačinu”, nego „filosofski sistem onih, koji hoće da izbave svjet iz ruku (!) tica grabljivica”; on je marksista, a „marksizam u najmanju ruku zahfeva vedro raspoloženje... neokrnjenu borbenu snagu i borbenu volju i — kolektivno (!) osećanje”. Taj žarki Plamenac napravio je, u prošlogodišnjim sveskama sarajevskog Pre g leda, jednu pravu kočićevsku sudaniju sa srpskim, hrvatskim i slovenskim realistima, sudaniju koja ismijava svog vlastitog sudiju. Tu sudaniju on je počeo ovom proklamacijom: „Složimo se, za frenufak, unapred da su pisci „Boraca” (realisti — aluzija na roman J. Veselinovića) — neborci. Nameće se odmah pitanje: možda oni ne znaju da je književnost borbena fribina. Priznajemo, ovo bi neznanje bilo, svakako, „olakšavajuća okolnost”, ma da ne bi bilo razlog za njihovo rešenje. pušlanje ispod suđenja, jer: nepoznavanje zakona ne razrešava, ne izvinjava. Ali, nažalost, ne posloji ni ova olakšavajuća okolnosf”'. U ime ove neumilne pravde on je uzdigao mač svoj. Pa sad — neka je svela ruka ivoja!

Ako čovjek ne spada u ovako beskompromisne „malerijaliste”, neokrnjene borbene snage i borbene volje, on, naravno, neće priznati opravdanost poslupka da „nepoznavanje zakona ne izvinjava”, pa će uzefi u obzir „,olakšavajuću okolnost!” da nije bilno samo fo, da li je pisac hfio da bude borac ili neborac, nego i to, da li njegovo djelo demanfuje njegov slav i doklrinu, i da li njegov falenat „svjedoči protiv njegovih načela” (Frevij). | onda će pristupiti reviziji Plamenčevih osuda bez priziva. Prije toga će, pak, Žarkove „jugoslovenske realiste” podijeliti, po stvarnim granicama koje flu posloje, na srpske, hrvatske i slovenske. Materijal je velik i nije moguće, u okviru jednog članka, govoriti o svima — ukoliko se o hrvafskim i slovenskim realistima ne govori samim fim što se govori a realizmu. Uostalom, Slovenci su već odgovorili Plamencu (So dobno sf, 4/38); odgovoriće mu valjda i koji od hrvalskih naprednih književnika, jer je i kod njih već davno prošlo ono pefrolejsko plamenjaštvo. Ovdje će, poimenice, biti govora o Sfankoviću, Kočiću, Ćipiku i Veselinoviću.

Melod kojim Plamenac prilazi kulturnom nasljeđu jedinstven je, ali se pokazuje kroz nekoliko postupaka, koji će biti prikazani u daljnjem izlaganju .Na kraju će se vidjeti u čemu ie jedinstvenost foga metoda.

2.

| Ž. Plamenac oškrije da je neki književnik smafrao sebe ili bio smafran za pripadnika nekog drušftveno-političkog pokrefa svoga doba. Onda on fraži podudarnost između ideja u djelu do- , fičnog pisca i programa odgovarajućeg pokreta. Ako fe podu- / darnosti nema, on onda oglašava pisca za „renegala”, „neborca”, „izdajnika”. Tako je likvidirao Cankara i Veselinovića; Can-