Naša stvarnost

22 RADOVAN ZOGOVIĆ

kara zalo, što u njegovim djelima nije našao marksizma, Veselinovića, jer njegova djela ne sadrže ideje Svetozara Markovića. „Cankar je mistik, Cankar je simbolista, individualisfta i nada sve pesimista, očajnik, desperado iz Blalnog dola... Cankar je safiričar, ali njegova je diagnoza površna, a u lečenje uopšle ne ulazi... Cankar se pasivno prilagođava datim mogućnoslima živola, i ovo primanje datoga sfanja sugerira publici. Time se priključuje, svesno ili nesvesno, reakciji... Mase su verovale... da su njegove reči proročke, iako su bile samo reči propalog, nevernog Tome; bio je pravi umelnik, fe je fako uspeo da zanese ı

bistre, optimističke glave”. „Cankar — marksista! Stane nam mozak...” (Ove navode o Cankaru uzimamo, da bi pokazali Plamenčev metod pisanja književne istorije „visokog stila”). — „Po-

što nam je poznafa ideologija Markovića, a i njegov slav prema problemima, freba da povučemo. paralelu između ove ideologije i njene praktične primene u delima Veselinovića i Glišića

(Glišiću Plamenac još nije posjekao glavu — zastao je da pokopa mrive!) te da se osvedočimo, jesu li oni borci, ostaju li u svojoj borbenosli na liniji Markovića, koja je — priznajemo —

često pogrešna, često krivudava, ali uvek dobronamerna, uvek poštena, uvek borbena...”

Govoreći o Geleu, jedan od osnivača naučne esletlike rekao je: „Ne prebacujemo mu šio nije bio sposoban da se oduševi za njemačku slobodu, već mu prebacujemo šlo je svome malograđanskom sfrahu od svakog savremenog istoriskog pokreta žrtvovao svoj ispravni estetski osjećaj koji je kafkad izbijao... Mi ne prekorijevamo uopšle niti sa moralnog nifi sa parfiskog gledišta, već prije svega sa esfefskog i istoriskog” (polcrtao R. Z.). Postupak uzimanja pisaca prošlosti prije svega parfiski i politički, izvođenja književnih djela iz političkh pokreta, to je anftinaučni, vulgarizatorski postupak, postupak koji previđa značaj realizma kao umjefničkog metoda kojim se mogla pravilno odražavati stvarnost uprkos ideologijama koje su stavljale pregrade između slivarnosfi i upoznavanja sivarnosti. Da li su važ-

ne dobre ili rđave namjere književnika, ili njihova književna djela? Apsurdnost Plamenčevog metoda najbolje se pokazuje ako ga isprobamo na malo široj praksi — vjerujamo da ni Pla-

menac nema namjeru da za svakog pisca ponaosob pravi specijalni metod proučavanja. Balzak je, kako znamo, bio pristaša jednog političkog pokreta: monarhističkog, reakcionarnog. Ako sada, služeći se Žarkovim mefodom, sravnimo istine Balzakovih djela sa političkim programom sa kojim je ovaj simpalisao, naćićemo da je B .u svojim djelima iznevjerio i demantovao svoja partiska ubjeđenja, dakle da je B. „neborac” i „renegaf”. | odbacićemo renegajsko djelo! Zbog laži ćemo hrabro odbaciti istinu! Šla da radimo kad je metod fakav. A metoda se moramo držali, kad smo ga već primili, ikad smo — beskompromisni!

Uostalom, da li bi Veselinović potpuno pravilno odrazio