Naša stvarnost

OSUDE BEZ PRIZIVA 23

slvarnost u svome djelu, da je i ostao „u svojoj borbenosti na liniji S. Markovića”? Sam Plamenac priznaje da je fa linija „često pogrešna, često krivudava”, i zar bi Veselinović duboko istinito prikazao život srbijanskog _ sela, tumačeći pojave loga života onako kako ih je fumačio Marković. Naravno da ne bi. Nama se čini, da Veselinović mnoge svoje naivne šeme o odnosima na selu ima baš da zahvali Markoviću. | sam Plamenac ruši Veselinovića zalo, šlo je u zadruzi vidio spas srbijanskog sela i šlo je u svim svojim delima branio zadrugu i napadao pojavu kapitalizma na selu. A zar to mišljenje o zadruzi Veselinović nije primio od Markovića? Zašto onda Plamenac proglašava Veselinovića „renegafom” prvo zalo šlo nije oslao „na liniji” S. M., a onda zafo, šlo je ostao na foj liniji? To Plamenac ima da zahvali svome metodu, kojemu može da uzvikne plameno: apsurdnost je fvoja beskrajna!

Nama se ne radi ,,o odbrani” Veselinovića, jer i mi smaframo da je fo vrlo mali pisac, i da je njegov prilog našem književnom nasljeđu gotovo neznafan, ali nam se radi o odbrani Vese- | linovića i svih ostalih književnika prošlosti od ovakvog meloda obrade njihovih djela. Kada mislimo da Veselinović ne spada u onaj krug pisaca za koje freba da se veže pokret sivaranja nove književnosti, mi fo ne mislimo zafo, što je V. svoj „roman Seljanka posvefio kraljici Dragi” — Balzak je pisao u „svjellosti monarhije”; ne mislimo fo ni zato, što njegove pripovijetke nijesu „rešenje seoskih problema” — pripovijefke ne mogu ni biti rešenje seoskih prablema (ima dobrih pripovijedaka u kojima se ne daju rešenje problema: Gogolj u Mrfvim dušama nije vidio izlaza ni u svojstvima feudalne klase ni u svojstvima njenoga nasljednika, iako je htio da nađe izlaz, nije ga našao, nije ga mogao umjehfnički formulisafi, savladao ga je realizam činjenica, i u fome je snaga njegovog realizma!). Veselinović je zaista vidio spas u vraćanju zadruzi, nove odnose na selu smafrao je propašću sela. U svemu fome on je imao pravo — i nije imao pravo. Raspadanje zadruga značilo je napredak srpskoga društva, u isforiskom smislu, ali je značilo i nazadak u smislu živofnog nivoa seljačkih masa. Veselinović je osjetio samo drugu sfranu fe pojave, ali to nije razlog da ga odbacimo. | Tolstoj je osjećao samo fu sfranu poslijefeudalnih pojava na selu, „njegovo nepoštedno razgolićavanje kapifalizma, puno najdubljega osjećanja i najjasnijega revolfa, odražava sav užas pakfriarhalnog seljaka, na kojeg je počeo da se sručuje jedan novi, nevidljivi, neshvatlji-

vi neprijafelj, koji dolazi odnekud iz grada ili iz tuđine, koji razara sve „osnove” seljačkog živofa, donosi sobom neviđeno osiromašavanje, bedu, glad, podivljanje... sve nevolje epohe

„prvobilne akumulacije...” (U.). Pa ipak, jedan od osnivača naučne esfelike, priznao je da Tolstfojevo djelo „sadrži neprolazno”; fo priznanje je rezulfaf pravilnog odnosa prema Tolstoju ·