Naša stvarnost

24 RADOVAN ZOGOVIĆ

i njegovim prolivurečnostima („Protivurečnosti u Tolstojevim shvatanjima ne freba da se prosuđuju sa slajališta modernog radničkog pokrelfa ... (takvo prosuđivanje je, razumije se, pofrebno, ali nije dovoljno), nego sa gledišta onog prolfesla proliv prodirućeg kapitalizma, proliv upropašćavanja i razbašlinjavanja masa, koji je morao da se pojavi u pafrijarhalnom ruskom selu”. — U.). Kod Veselinovića slvar je baš u fome, da on nije uspio da ubjedljivo razgoliti lice pojava koje su ga plašile, da nije uspio da, sa narodom, duboko doživi protest proliv „neshvalljivog neprijatelja””, da ga da s dubokim osjećanjima i snažnim revollom — kad bi to dao, on bi dao stvarnost ondašnjeg srpskog sela, dubokim doživljajem narodnog živofa dao bi odraz istinskih zbivanja, istinskih, naprednih i nazadnih tendencija razvoja, iako je hlio samo da brani zadrugqu! Veselinović je bio mali falenaf, bez jačeg čula za osjećanje činjenica, bez sposobnosti da silno voli i mrzi. Njegovi dokumenti o „neshvafljivom neprijatelju” ne prelaze snagu seoskih ogovaranja koja se pletu za „lolama i bekrijama”. A onda, kada hoće da da sfrahote seoskog propadanja, on nema riječi, i ondje gdje bi frebalo da počne, on završava: „Pero mi drhće”. To je njegov argumenal i njegov prolesi! Nesumljivo je, međulim, i lo, da Srbija u kojoj se formirao književnik Veselinović, nije bila pogodna za formiranje jednog punog i krttičkog realisfe; Plamenac zna samo da „zamjera” Veselinoviću što nije uradio, ili što nije znao ovo ili ono, ali ni srpska bjeda se nije mogla savladati iznutra. „Pobjeda realizma nikad se ne javlja čudom, ona uvijek ima određene objeklivne i subjektivne predpostavke. Subjekftivne pretpostavke — lo su nadarenost i poštenje pisca, lj. sposobnost da obuhvali i prikaže sfvarnost u svoj njenoj složenosti, i prisustvo spisateljske hrabrosti, koja je neophodna za fo, da bi pisac naslikao faj svijet koji je vidio, i baš onakvim kakvim ga je vidio” (Lukač). Objekfivne pretpostavke pobjedi realizma fo su drušivene siluacije, u kojima se, bilo u predvečerju društvenih promjena bilo za vrijeme samih akata promjena, drušiveni anfagonizmi pojavljuju ošfro i jasno; pojavljuju se društvene snage kao žive, materijalne sile, kao mase i kao pojedinci; jasne su i uočljive; svojom snagom nose promjene i zanose ljude; razgolićuju se istine i laži prikrivane prašinom prividnog mira i ljubavi među klasama, psihologije grupa i. pojedinaca poslaju takoreći opipljive u onome šlo se radi i kako se radi. Ponavljamo, subjektivne pretpostavke Veselinovićevog realizma, i ukoliko ih je bilo, nijesu mogle biti oplođene društvenom praksom. Naproliv, fa praksa je savladala i ujalovila čitav niz izrazitih falenata.

Kod nas je već poodavno odomaćen jedan čudni način ocjenjivanja umjefničkih djela: djelo se dijeli na „sadržinu” ! „formu”, pa se prvo ocjenjuje „sa idejne, sadržajne sfrane”, zafim sa „formalne”. Pri fome se dešava da neko djelo „ima do-