Naša stvarnost

OSUDE BEZ PRIZIVA 25

bru idejnu stranu”, ali da mu „forma nije dobra”, ili obrafno; ili se dešava da se neka djela proglase sa „idejne sfrane” nazadnima, a sa „formalne” — naprednim, ili obralno, itd. To se, naravno, desilo i kod Žarka Plamenca, kako smo već vidjeli u cilalima o Cankaru, a toga ima još puno u svim njegovim člancima: Pošto je ulvrdio da je Ćipikov roman Za kruhom „sa sadržajne strane” „reakcionaran” i slab, on dodaje: „Za ktuhom je i umehfnički slab roman”, slično je rečeno kod Veselinovića i dr.; Cankar je, govoreći „reči propalog, nevernog Tome” mogao da postane „pravi umelnik”, Cankar je „umetnik, ali neborac”, itd. Iz svega ovoga jasno je, da se kod ovakvog načina ocjenjiva– nja umjefničkih djela radi o fome, da se misli da djelo rđave, lažne sadržine može „umjehfnički” biti i drugačije, ne samo rđavo, da se misli, da „pravi umelnik”, govoreći laži i gluposti, može fe laži i gluposti podići na stepen istine i mudrosti, lj. na stepen umjefnosti! Tu se zaista previđa, da jedna laž ne može dali umjelnosi, pa makar je koliko „duboko preživio” umjetnik, pa ma koliko je dao patelično, ubedljivo itd., jer jedna laž je veća laž, ukoliko je feža, polenciranija, podignufija. Ona je samo: veća laž! Time se, dalje, previđa jedna stara istina, koju je rekao još stari Pljehanov, da lažna ideja ubija umjelničku vrijednost djela, jer „ako makoji sadržaj, i napredni (istinifi) i nazadni (lažni), može roditi jednake umjelničke ljepole, onda, sljedstveno, umjeinička vrijednost djela ne zavisi od sadržaja, nego se sastoji samo u savršensivu forme, u fehničkom majslorstvu” (Denisova). Time se dolazi na poziciju da je forma sve, sadržaj nišla, i fime se dolazi — neka nam Žarko oprosti — na poziciju nesrečnog larpularizma, na kojega se baca kamenom svaki farisej i književnik ne zafo, što bi bio siguran da nije učinio grijeh zbog kojega nema pravo da baci kamen na bednicu, nego baš zato što osjeća svoje grjehove, pa se baca kamenom da bi svojom jeffinom hrabrošću sakrio svoj grijeh pred svijetom. — Kao da postoji „umjelnička forma” bez svog, organski sa njom sraslog sadržaja — forma prazna kao napušteni oklop, koji novi junak kupuje na slarelinarnici i uvlaći se u njega; i kao da postoji umjetnička sadržina bez svojeg postojanja, bez svoje forme u kojoj se jedino može pojavili kao nešto što postoji.

No, plameni Žarko je beskompromisan, njegova linija je „lako često pogrešna” uvijek „borbena”, i on ide dalje. On okrivljuje Veselinovića što nije bio — marksista. „Veselinović . . . | muca i brka uzroke i posledice: ulogu vojske, birokratije s ulogom kapitala (Veselinović je opazio da u Srbiji prvobilna akumulacija i birokratija rađaju i unapređuju jedna drugu, ali on „muca”, jer ne zna, kao naš Žarko, dialektički zakon mišljenja!). „Veselinović je poslao političar (ranije je bio izdao Markovićevu političku liniju! R. Z.) i ceo društveni problem smara političkim problemom koji se može rešifi jednim jedinim izborom za Narodnu