Naša stvarnost
2% RADOVAN ZOGOVIĆ
. skupštinu” (nije, molim vas, bio ni za eksproprijaciju ekspropri-
jatora!). A „zar izbori reše sav društveni problem? Moguće. Ne znamo.” Plamenac predbacuje Veselinoviću što se borio za građanske slobode u zemlji gdje je zakon bio, kako Skerlić kaže, „drenovača, vračarske rupe i šabački obori”; zamjera mu što se borio za parlamentarizam u zemlji gdje su kneževi i kapetani postavljali sve „narodne prefstavnike”. Čini nam se da bi bilo bolje, da je političar Žarko učio od političara Janka, nego što je uzeo na sebe ulogu učitelja.
3.
Kod našeg Plamenca ima mnogo paragrafa kao kod Širpčeve premilostfive zemljane vlade. Ne može li nešto po ovom, mo-= že po ovom.
Najboljeg srpskog realistu B. Stankovića, i značajnog realistu Ćipika, Plamenac je oplužio i osudio po ošfrim paragrafima
o simpatijama, porijeklu i — čisfofi krvi. Ni za jednog ni za drugog nije imao ni jedne „olakšavajuće okolnosti”, ni jednog priznanja — a i kako bi?... „Stanković je pretstavnik samo onih
koji strepe od promjene”, i on je lo jer „proslo nije u stanju da izađe, da napusti začarani krug gospodske, nečiste krvi, pasivizma i pesimizma, svoj začarani krug suza za propalom plavom krvi”; jer „St. te ljude (propale feudalce) s njihovim pomjerenim
savjestima i ponosom voli, pošluje i oplakuje — kao meso svoga mesa, kao nečistu krv sopsfivene nečisle krvi... Stanković je i sam, — slvarno, ili samo po memhalitelu, iz redova njihovih, iz
redova propalih srednjevekovnih gospodara. Mifke”. Propali svijet je „felo njegovog fela, krv njegove sopsivene nečisle krvi, da tuguje za njim, da mu želi produženje i ovog najjalovijeg živola, bolove, pafnje, sve, sve, — samo ne smif: jer bi fime postao samoubica”. | pošlo je Stanković fako odgovoran po zakonu o čistoći rase, i pošto nije opazio „da pored starog i pored novog gospodara, pored bega i pored kulaka, postoje još i drugi ljudi: ...seljak i radnik i malograđanin i infefelktualac”, pošto je ostao pasivan i bio pesimista, nije „davao lečenje problema” Stanković je nečista krv, renegaf, beg; u njemu narod nije našao svoga književnika, nego su u njemu „begovi i kulaci našli svoga književnika”. B. Stanković je, kao i svi realisti „begunac sa fronfa ideološke borbe”, a „begunac se, iako ostaje pasivan, mora smafrati neprijafeljem, pogolovu (pak) kad naslavlja svoju akfivnosf na drugoj sfrani... Pisanje je akcija, pisanje je opredeljenje, pisanje je agitaciona fribina, pisanje je barikada na ideološkom sektoru opšte borbene linije. Da su se povukli, — slavili bi se fakođe na stranu reakcije, jer u borbi nema neutralnih posmafrača, nema nezainferesovanih. Ko nije sa mnom, proliv mene je!” — Ko, dakle, nije sa Plamencem, on je profiv naroda (iako su svi realisfi svojim književnim djelima na sfrani naroda),