Naša stvarnost

OSUDE BEZ PRIZIVA 29

krafsko-frgovačke porodice, međusobnu povezanost demoraliza– cije i degeneracije. Ničim neograničena sila, koju jedan mali red aristokralta ima nad čitavom masom čipčija i argala, demorališe u prvome redu onoga ko sprovodi fu silu; nečovječni odnosi rada i podjele plodova rada demorališu i one koji ne rade. U degeneraciji bogate i velike aristokrafsko-frgovačke porodice nema ni fraga od lone razvikane mislične „biološke degeneracije”: sili, neradni i raskalašni živof, pravo da se nasrne na svaku čipčisku i argafsku ženu, ašikovanje po turskim haremima, ašikovanje „u društvu čuvenih Grka, Cincara i prvih begova — Turaka” sa Cigankama „fakozvanim Đorgovkama”, koje su bile „čuvene sa svojih krtih, toplih tela i razbludnih očiju”; dovoJenje u kuću „javnih ženskinja”, koje je žena „morala da dvori [i služi”, da „proslire posfelju, pa čak... i njega (muža), i le ženske, zajedno, pokriva”; preljube u samoj porodici „ne gledajući ni na rod, ni na doba”; ljubav napuštene žene sa umobolnim đeverom, koji je zbog foga svršio u manasliru — lo su elo socijalne i moralne pretpostavke „nečiste krvi”. Iza tih pretposlavki dolazi ono što mora doći: „Toliko umobolnih, uzefih, toliko rađanja dece sa ofvorenim ranama, umiranja u najboljim go= dinama, večito dolaženje čuvenih ećima ... posipanje raznim VOdama, vođenje kod vračara”; samoubistva u kupatilima, umiranja na favanima, ubisfva, građenje crkava i paljenje kandila. Neka je Stanković i volio sve fe ljude, ipak on ih je prikazao lako, da ne zaslužuju bolju sudbinu, nego da propadnu! |I kada se, zauzećem Vranja i okoline od Srba, raspada kao santa leda ekonomska podloga na kojoj se razvijao ovakav živo? arisfokrata-frgovaca, onda je Taj ponosni red posrnuo do dna: elendi-Mita nikad nije živio od svoga rada, neće živjeti ni sada; da bi mogao da održi svoj život i svoj arisfokrafski ponos, on prodaje svoju kćer Sofku bogalom frgovcu koji dolazi sa sela kao prefstavnik novog društvenog činioca! Kao u Balzakovim romanima: neugledno građansivo kupuje, za svoje pare iz skrivenih sanduka i čarapa, — ugled; plemsivo, naviknuto da živi od fuđeg truda, prodaje svoje fitule i svoj ugled — da bi sačuvalo prazni ponos i ugled! | onda, kada prodata i dugo nesrećnja kćer stvori u svome braku malo ljubavi i sreće, i u toj sreći zaboravi da je prodana i da freba njen muž da je plaća, njen otac dolazi po pare; muž koji je oženjen kada je imao 14 godina i nije znao da je kupio ženu, nego je mislio da ga je ona uzela iz ljubavi, daje pare ali i pregazi ženu kao kupljenu stvar laj olfac, faj najeminenfiniji pretstavnik svoga reda, efendi-Mita, za novac, za golovanski živof, razara sreću svojeg djeteta! Neka je Stanković i volio propale gospodare, on ih je ipak prikazao tako, da ne zaslužuju bolju sudbinu nego da propadnu! Odnosi koji su uništili ljude, koji su stvorili ljude dostojne samo loga, da propadnu, i sami nijesu zaslužili bolju sudbinu. Ti odnsoi šlo uništavaju najljepšu sadržinu čovjeka, stva-