Naša stvarnost

28 RADOVAN ZOGOVIĆ

ma istini, činjenici. Plamenac ipak ima u jednome pravo: Stanković i Ćipiko nijesu sa njim — ali su sa narodom!

Neka S. Ć.i vole, oplakuju i žale propale gospodare pa šta se dokazuje fime? „Gogolj, pristalica autokralskog režima i pravoslavlja, htio je da služi plemstvu, da popravi izvjesne „škodljive ispade”, pa ipak u Revizomu i u Mrtvim dušama podigao je nemilosrdnu oplužbu proliv Svele Rusije birokrata i veliokposjednika. Njegov realizam, pribirajući karakteristične crle carističke Rusije, žigošući slrasti i poroke plemića, vezujući le strasti i poroke za opadanje ekonomije osnovane na ropstvu, nalagao mu je da piše, proliv svojih sopstvenih političkih uvjere– nja, proliv svoje sopstvene volje, djelo u kojem se odigrava drama umirućeg seoskog plemstiva. Taj „mračni genije” — kako ga Je nazvao jedan ruski kriličar — genije po realizmu, mračan po političkim ubjeđenjima — mislio je da ulvrdi gospodstvo plemića, a konačno je radio na njegovoj propasti” (Frevij). Balzak je isto fako kao i Gogolj volio plemiće, bio je da ih brani i čuva, ali je volio činjenice, nastojao je da ih sagleda šlo je moguće dublje, da ih oživi što je moguće slrasnije, i jednom one su mu se olele i progovorile proliv njegovih ubjeđenja ja nisam kriv, uzviknuo ie Balzak! Balzakovo „veliko djelo je vječita elegija koja oplakuje neminovno propadanje visokog društva; njegove su naklonosti na sfrani one klase koja je osuđena na smrl; ali, uprkos svemu fome, njegova salira nije nikad oštrija, njegova ironija gorča, nego kad prikazuje te aristokrate, te iste ljude i žene za koje je imao duboke simpalije... To što je Balzak bio prisiljen da ide proliv svojih sopstvenih klasnih naklonosti i političkih predrasuda, to što je vidio neminovnost pada svojih dragih aristokrafa (i zbog toga bio pesimist, jer ih je volio! R. Z.) i opisao ih tako kao da ne zaslužuju bolju sudbinu, fo šlo je video prave ljude budućnosti samo famo adje su se oni mogli naći u fo doba, sve fo smafram kao jednu od najvećih pobjeda realizma, i jednu odi najvećih odlika staroga Balzaka” (E.) Slične stvari rečene su, ili se mogu reći, za Tolstoja, Gončarova, Klajsta, Njegoša itd.

Neka su S. i Ć. i voljeli i žalili propale gospodare, nije u pitanju to, nego to, da li su njihove klasne simpalije i predrasude uništile njihovo knjiživno djelo, ili je njihovo književno djelo de-

manfovalo svoje aulore. Neko nam ovdje može reći, da su S. i Ć. živjeli mnogo docnije nego većina pisaca sa kojima ih poredimo. Mi na to odgovaramo, da nijesu živjeli mnogo docnije od Tolstoja.

U svome romanu Nečista krv, koji je najbolje djelo B. Stankovića i o kojemu je, u prvom redu, riječ kada je riječ o B. Stankoviću, Stanković je dao poemu propadanja jedne specijalne forme feudalizma, formiranog pod Turcima u južnim djelovima Balkana. U prvom dijelu te svoje poeme on je prikazao, jasnim i tvrdim činjenicama, demoralizaciju i degeneraciju jedne aristo-