Naša stvarnost

OSUDE BEZ PRIZIVA 31

drušiva, vidjeli samo to, ne i izlaz. Lukač je na fo primjefio sledeće: „Karakferisati Balzaka kao „pesimistu” stoji olprilike na onom nivou na kojem su fvrdnje građanskih istoričara politipolitičke ekonomije (npr. Žida i Rista), koji u pesimiste ubrajaju i Rikarda” (,Literarne feorije XIX vijeka”).

Neka je, dakle, B. Stanković i volio, žalio i htio da brani begove i kulake, šta ostaje od Plamenčevog mišljenja, da je on „književnik begova i kulaka”"?

Sigurno je da B. Sfanković, kada je razofkrio suštinu vlasti (čije bogastvo, onoga i slast: „on, hadži-Trifun, mogao je .. .:; najviše zbog svoga bogatstva, ne samo zaplije, kaimakane, nego i same paše da menja i u surgun da šalje”), sušfinu patriofizma kod feudalaca (kada Srbija osvaja Vranje, Srbin efendi-Mifa bježi sa turskim begovima za feudalizmom, u Tursku), kada je prikazao ženu kod feudalaca kao ženu-igračku, ženu-roba. („Ženske su imale samo da se što lepše nose, kite... da što više lepotu i snagu neguju, da su što belje, što strasnije”), kada je modu objasnio kao nastojanje gornjeg društvenog reda da se i spolja odvoji od nižih, ifd., kada je sve fo oškrivao i razgolićavao, sigurmo je da pri tome nije mislio na to, da freba da zada smrtni udarac društvu čije je lice ofkrivao, sigurno je da nije hlio da ofkrije baš fe i le istine, koje će ići u prilog novim drušfvenim snagama. Ali, sigurno je i fo, da su fe istine istinife, i da, prema fome, idu sa nama! | šla, onda, ostaje od mišljenja Žarka Plamenca? Sam Žarko Plamenac priznaje da je Stanković zapazio da su begovi „ i suviše ponosni, oholi i gordi, da ne bi smatrali da im je svaki rad ispod časti i dostojanstva; ali fa ista gordost ipak im ne brani da se ponizuju, da prosjače, da se prodaju, prosliluiššu, da prodaju i sebe i kćeri svoje, i svoj ponos i čast, da se ljube s onima koje mrze i preziru — za parče hleba, za spoljašnji izgled i iluziju gospodstva, za mogućnost živolfa, življenja, živofarenja, — bez rada”. | onda, proglašava Stankovića književnikom „begova i kuluka”!

Sam Plamenac priznaje da je Stanković vidio seljake kao ljude, kod kojih je, uprkos svim poniženjima i porobljavanju, ostala ona svijella iskra ljudskoga u čovjeku; oni, pošto su dobili zemlju koju su kao čipčije obrađivali, gazdi, koji nije htio ni da im olpozdravi na pozdrav, sada kada je ostao bez njva i mlinova, donose poklone: brašna, masti, jagnje za uskrs. | dok kod propalih gospodara olac prodaje kćer, kod seljaka vlada ljubav naivna, ali topla. Ali, Plamenac zna, da seljačka dobrota ide često proliv samih seljaka, pa napada Sfankovića, šlo io nije znao. Međuhlim: istina je da je Bora, u svojem vremenu, dobre ljude vidio onamo gđe su se zaista nalazili, i vidio ih je onakvima kakvi su zaista bili. Sila navike je velika, često sfrašna, često najslrašnija sila, ali ona postoji. „U svom posljednjem romanu „Seljaci” Balzak, značajan po svom dubokom shvalanju