Naša stvarnost

32 RADOVAN ZOGOVIĆ

slvarnih odnosa, sa velikom fačnošću opisuje kako mali seljak, da bi sačuvao blagonaklonost svoga zelenaša, radi mu besplatno sve vrsfe poslova, ne zamišljajući da mu fime čini poklon, jer ga njegov sopstveni rad ne košta novaca u pravom smislu riječi” (M.). |I šta onda ostaje od mišljenja Ž. Plamenca?

No fo nije sve. Nije tačno da je Stanković volio i žalio junake i doba svojih poema onako kako fo Plamenac hoće da preltslavi; još manje je fo fačno za Ćipika. Stanković je bio književnik-boem, više je bježao u živolu, nego što se borio sa živolom; u „Nečistoj krvi”, djelu po kojemu Slfankovića freba, u prvom redu, prosuđivafi, on je zadržao stav mirnog, objektivnog pripovijedača, čiji „roman je ogledalo koje ide po putu”, kako je rekao Stendal. Kod Ćipika, pak, piščeve simpalije su i previše jasno na sfrani seljaštva, što čini da su njegove fendencije česlo i previše na površini; fe simpalije su (pošto nijesu izra– sle na fačnom poznavanju odnosa na selu, i odnosa sela i varoši), ponekad baš ona lična predrasuda pisca, koja mu smefa da tačno vidi istinu, da istinito vidi seljaka, i pored seljaka: frgovca, advokata, popa itd. Ta pristrasnost, koja se nije rasplamsala na polpuno istinitom poznavanju drušivene slvarnosi, čime bi prestala bili pristrasnost, i učinila je, pored toga što je Ćipiko bio manji talenaft od Stankovića, da Ćipikov realizam bude lakši, neubjedljiviji od Sfankovićevog. — Šla onda ostaje od mišljenja Žarka Plamenca?

B. Stanković bio je veliki talenat, ali i književnikoboem, neodgovoran prema svome falenfu, neodgovoran prema narodu i njegovom zizvolu u onolikoj mjeri, koliko je fo njegov falenat zahtijevao — fo ga je najzad stalo falenta. Ukoliko se više povlačio iz života, utoliko je više gasnuo njegov unufrašnji umjefnički živof. U svome pripovijedačkom radu bio je svjestan fežine i značaja činjenica, ali nije bio svjestan značaja svog književnog rada. Bio je realista koji nije iza stvari, iza sitnica gubio čovjeka, ali je često bio i neuravnoleženi, nesigurni raspikuća svojeg umjetničkog maferijala, koji je na vrlo sporednim mjestima svojih poema rasipao sve bogalstvo svojih zlalnih riječi, da bi na važnim partijama osfao škrt i suv. Bio je čovjek epske širine, i prgave, nervozne nesfrpljivosti — česlo je završavao onđe gđe je tek Trebalo počeli. Ali, njegove pobjede pripadaju narodu. — Il Ćipiko je bio značajan falenat, ali i mekušac, povodljiv i fo je i njega na kraju stalo talenta, čak i čovjeka u sebi: svršio je kao srednjevjekovna budala. Nama je ostavio svoja djela, koja je stvorio u prvim godinama slvaranja: još nepobijeđen, hrabar da vidi činjenice i hrabar da ih reče. Osfalo, na čast drugima! Njegov roman Pauci fo je polresna priča o prolefarizaciji sela u

periodu prvobitne akumulacije kapitala. Živeći, prvih godina književnog rada, među narodom, osjećao je njegove bolove, revolle i očajanja. Vidio je mnogo činjenica; te činjenice su i njegova snaga i njegova slabost: nije ih, često, znao svojom