Naša stvarnost

OSUDE::BEZ PRIZIVA 33

umjefničkom snagom olvoriti. da same. govore, nego ih, je, naivno sučeljavao, svrstavao ih je kao. dokaze jednom svom shvalfanju sela i varoši. Mi znamo da u Ćipikovom djelu ima mnogo šta, što bi trebalo izliti, ali mi nećemo da sa vodom izlijemo i dijete. 4.

Dosada smo branili srpske realiste. od' potcjenjivanja, sada freba da branimo jednoga od pohvala. |

O Kočiću, piscu najgorče političke. satire, na. srpskom.·jeziku, Plamenac se izražava uglavnom. pohvalno, iako „ne sme. da mu pristupi sa svefskim merilom”, jer bi se „odmah olikrio jaz koji ga deli od prvoklasnih veličina”, pošto „jugoslovenski(!) realizam nije ni dao svefske veličine, umetnike u pravom smislu reči”. Kao i inače, Plamenac i u Kočiću gleda prije svega polifičara. Na fome planu on mu zamjera po šlošla, npr. to da, „dok s jedne sfrane ı sam daje (pofcrtao R. Z.) ideologiju seljacima, s druge strane i sam. pada, ponekad, pod ulicaj palrijarhalnih seljačkih misli i ideja”, itd. Ali, na fome planu ga i proglašava

„borbenim. književnikom”: političke ideje P. Kočića su dakle .

ono, šlo njegovo književno djelo čini uspjelim „iako mu ne smemo pristupili...” itd. Mi imamo puno pošlovanje prema polifičkoj borbi Kočića, ali fvrdimo da je.on najjači, najgorči ondje, gdje je njegov realizam prevazišao njegova politička uvjerenja, koja su bila, ponekad, i konservalivna i oporlunistički fupa. U svojim zahtjevima za oslobođenje kmelfova, Kočić je dolazio tek do pola pufa; u svom realističkom književnom djelu ispio je gorčinu do dna!

· Govoreći o „davanju ideologije seljacima” Plamenac je rekao da su narodne pjesme narodnu prošlost. prešsfavljale ·drugačije, nego što je ona bila, „ali treba znati, da narodne pesme (većinom) nisu narodne ... Pesme dugoga stiha su bile, po svoj prilici, prve. kompozicije, dakle, prve. narodne. pesme, dok su pesme kraškog stiha... frubadurske, a ne čisto narodne. Ali ovo još Kočić nije znao, a nije znao ni narod. A kako tom narodu još niko nije davao ideje, ideologiju, a bez neke ideologije ne mogu bifi ni pojlačeni, fo je kmet primio ideologiju frubadurske pesme...” Hijeli bismo da na ovo damo samo kraku napomenu: kao i svuda i ovdje je istina suproino od onoga šfo tvrdi Plamenac. Pjesme dugoga stiha nijesu narodne, nijesu. narodne ni u onom smislu u kojem su pjesme kraikoga sliha, nego su lo pjesme koje su pjevali dalmatinski pjesnici inspirisani narodnom poezijom, i ugledajući se na nju. To ie, jasno i neoborivo, dokazao N. Kravcov u svojoj studiji o srpskom eposu. Od objašnjenja kako se javljaju narodne ideologije, kako ovlađujući masama poslaju malerijalnom silom, moramo: se. ovđe. uzdržahfi. Plamenac

3