Naša stvarnost

GLADNO PROIJEĆE 0

U šipražju, medju kamenjem, nu šipražju šipkovu, što rudi proljeće ljušti pupove.

A sunce neprestano nad uvalom stoji i kesi na nas svoje tople, blistave zube. Sunce nad našom uvalom!

Ono nam natače od julra, ono nam neprestano nalače svoju bijelu, toplu krv.

Pred zidom svoje kuće

(svoje čadjave špoljč)

bolesna Mara osjeća da plima ide,

da plima sunčana raste, nailazi,

da zapljuskuje do iznad bolesnih, uvelih grudi...

Udovi težački, teški,

udovi utrudjeni, protegnuti iz slamara udovi iz krovinjarđ, iz kamenjarđ: udovi sunčaju otrcane hlače na toplini.

Uz stijenu — —

Kako je uz stijenu bijela poplava sunčeva — —d

Raonik roni kroz dan i kroz poplave,

raonik reže zamuljenu zemlju,

reže dan i blješkove,

dok čovjek, z2grčen nad plugom, sluša

kako se pod pasom prazna utroba miče, grči i cvili i derle jedno, idući stranom, pjeva:

„Tasovčići, selo malo,

selo malo,

dabogde se džombosalo“.

A sunce nad uvalom neprestano stoji i kesi svoje tople, blistave zube —

sunee nad našom uvalom/ Grgur KARLOVČAN