Naša stvarnost

LIRIKA I GLUMA 137

za buđenje interesa za poeziju pozovu u pomoć glumci sa njihovom privlačnošću — dobra je. Živa, usireptala ljudska reč umnogome može da oživi napisanu poežisku frazu, može, ukoliko je to umetnička, da premosti jaz između antologija, zbirki ili časopisa za određenu publiku — i žive, mnogobrojne publike još nezahvaćene štampanim umetničkim ostvarenjima.

No ako se pođe od fačne pretpostavke, vođen dobrom namerom, fo ne znači da se može doći do cilja ako se ide nasumce, ako se vrluda i luta bez ikakvog kompasa, bez odgovarajućeg kriterija. Ako treba pozivati narod u ponosnu zgradu „visoke umežnosži”, ne mora ga stvarno i dozvati neki razmahali gatar — proglašen žrecom „hrama umežnosti”. Ako na velika imena i dela kulturne prošlosii treba da bacaju svežilost neki mračni magi, koji tim povodom izriču svoja gafarska mudrovanja, onda ne svedoči o neinžeresovanju publike ako se ona odbije, niti je krivica „tumačenih” dela ako publika pokvari i svoj vlastiti kriterij. Dobre namere {recimo da njih ne sporimo) u kulturnom poslu nisu dovoljne, moraju biti vođene kulturnim kriterijem. Na dve „večeri lirike” Bolarčevog Univerziteta recitovali su poznali beogradski glumci nasumce probrane pesme „poznafih” „jugoslovenskih" pesnika od Dučića i Rakića, preko Crnjanskog i Drainca, do najmlađeg — Jerkovića. I veče „starijih! i veče „mlađih” otvorio je konjeransie g. B. FBovačević, skicirajući nemarno — visokosuhoparnim rečima, pored značaja dožtičnih pesnika, još i „suštinu poezije”, koja je — religija za „starije”, a nešto kao filozofija za „mlađe”. G. Bovačević je u mešavini profesorskog šematizma i magazinskog eruditizma, obogaćenog provincijskom elokvencijom, kroz kaleidoskop anegdolfa, gotovih sudova i proizvoljnih fvrđenja pružio zasfrašujući primer zadobijanja publike za poeziju. Naglašavam da ne spadam među one kojima je milo da se upropaste, „dobronamerno”, Dučić, Rakić ili Ujević.

Nije u redu bez argumentisanja odbaciti nečija tvrđenja, i to još merodavna ivrđenja, ali bi zaista bilo izlišno pobijati kategorije „ju goslovenske književnosti”, „rasnog preimućsiva Srba u lirici”, „Treligiozne inspiracije” i „šest grupa posleraine lirike”, koje je ako ležerno, žovijalno autoritatfivno objavio ex cafedra — Akademija Sedam Umežnosti — nekadašnji autor Grča Mladenstva.

Nešto se ipak mora primetiti: lako je tačno da se kod nas još ne ceni i ne voli dovoljno dobra poezija (za što su često krivi i manjeviše dobri pesnici sa svojim bekstvom od stvarnosti), ipak nije tako tužna slika kao što je g. Bovačević, po svojim pesničkim zbirkama valjda, zaključio. Pesme koje ubedljivo izražavaju ljudska osećanja, pesme koje poeiski sublimisanim jezikom naroda tumače stvarni život, nisu fako neznane, prezrene i neopažene, iako feško dolaze do naroda. Po celoj zemlji sve se više recituju, svakako manje-više nespreino i diletantski, pesme kako ranijih tako i savremenih pesnika, koje se, istinite i ubedljive, ulivaju bodreći u duše mnogih hiljada ljudi. „Svetli grobovi” Zmajevi možda nikad ranije nisu tako duboko i ši-