Naša stvarnost

REALIZAM IVANA CANBARA 88

slovenski proletarijat, ma kako on bio još nerazvijen i izložen ideološkom uticaju obeju slovenskih građanskih stranaka, liberalaca i klerikalaca.

U gradovima blijedi, besadržajni liberalizam i njegovi korumpirani nosioci, na selu rafoborni opskurantizam, neprijatelj svakog napretka, ali neosporivi gospodar »slovenske seljačke duše« — evo u kakvim prilikama dolaze slovenski pisci u dodir sa novim smjerovima u svijetskoj literaturi toga doba, sa nafuralizmom i novoromantičkim simbolizmom. Već je Mehring, govoreći o naturalizmu, rekao: »Njegova legitimna kći bila je novoromantika. Pako naturalizam više nije niti mogao niti htio da podnosi kapitalističku stvarnost, a nije }akođe ni mogao da odlučno pređe njezine granice, io njemu nije preostalo drugo nego da pobjegne u carsivo snova... (»Zur Literaturgeschichte, IL, str. 111.) Ono što je Mehring ovdje rekao o novoromantici važi naravno u prvom redu za klasične zemlje kapitalizma, gdje se proletarijat već konstituirao kao klasa, gdje je kao tvorac novog drušiva predslavljao izrazitu snagu. Bježati od stvarnosti u carstvo snova ovdje je svakako značilo bježati od te nove realnosti u dekadencu, u formalizam, u »raku na kraju puta«, kao što to poelički veli Plamenac.

U slovenskoj zemlji, u domovini onda ugnjefanog naroda, gdje jedan od preduslova punog razvitka kapitalizma, jedna od glavnih zadaća buržoasko-demokraiskih revolucija — nacionalno ujedinjenje i nacionalna nezavisnost — još nisu bili ispunjeni; gdje je fuđinima pošlo za rukom da vještim razdvajanjem narodnih snaga slomiju kičmu oslobodilačkom. pokretu slovenskog naroda; gdje novi hegemon u nacionalnoj borbi još nije predstavljao neku odlučujuću realnu snagu, u fakvoj se zemlji pitanje postavlja malo drukčije. U literaturi ovakvog naroda, na koju bez sumnje utiču vodeći smjerovi svjeliske literature, sadržaj i forma fih smjerova modifikuju se prema društvenoj strukturi tog naroda i glavnim fendencijama razvitka u njoj. Nova romanfika i ovdje predstavlja bježanje od stvarnosti, bježanje u carstvo snova. Ali ovo carstvo snova nije carstvo dekadentskih budalaština, besadržajnog formalizma, nego naslućivanje jedne bolje budućnosti. Slovenska »modernać, tj. novoromanžika s jedne strane sadržava nacionalno-oslobodilačke tendencije, što je približava mohžjivima romantičara iz prve polovine 19 stoljeća, a s druge se strane u njoj odražavaju tendencije, koje su u velikom svijetu sebi i čitavom čovečanstvu već odlučno krčile put u bolju budućnost. Ova je druga strana naročito jaka kod dvojice najboljih predstavnika slovenske »moderne«, kod pjesnika Župančiča i kod Cankara, ali se od njih samo Cankar popeo do saznanja. U svojim realističkim djelima Cankar se doduše često približuje pojedinim predstavnicima fihendencija, ali samu ideju, svoje najdublje saznanje, koje predstavlja vrhunac. socijalističke misli u predratnoj Sloveniji, Cankar personilicira u svojim simboličkim likovima.

· Cankar kao simbolist nema ništa zajedničkog sa formalističkom dekadencom, on ne izmišlja nove forme, on nalazi te forme u onoj