Naša stvarnost

84 i | ; I. POLJANEC

velikoj riznici, o kojoj je govorio Gorkij, ističući njezino značenje za novi realizam, naime u folkloru, legendama, narodnim pripovjedkama i pjesmama. Njegove personifikacije onih društvenih činilaca i fendencija, u čiju konačnu pobjedu on vjeruje, likovi su heroja, koje je stvorila narodna uobrazilja u vekovima kmežsiva i koje još danas žive u narodu (Eurent, Peter Ellepec, Bralj Mašjaž itd.) Čovjek se mora prosto nasmijakli, kad čita sve mudrosti, s kojima Plamenac glosira pojedina Cankarove simboličke slike. Tako je za njega n. pr. »Peter Flepec« mistika, krišćanska etika, Adlerova individualna psihologija i to čak »u službi jačih«. Međutim, Cankar je ovdje upotrijebio jedan vrlo stari motiv iz slovenskog folklora, simbolizirajući njime slovenski narod i njegovu sudbinu. A sa individualnom psihologijom »Peter Flepec« ima isto ioliko posla kao Plamenčev članak sa dijalektikom...

Još je zabavniji slučaj sa »Hlapcem Jernejem«. Ovdje se Plamenčevo fumačenje »Hlapca Jerneja«ć već sasvim podudara sa shvatanjem »učenih« Cankarevih komentatora iz Ljubljane. Oni pretvaraju jedan sasvim simboličan lik u realnu pojavu i na njoj mjere Cankarevu vjernosi principima one ekonomske teorije koju Cankar usvaja, i to fako da feoriju prekrajaju prema svojim polrebama. Jedan od najistaknutijih slovenskih literarnih kritičara, univerzitežiski profesor dr. Ivan Prijatelj, koji je nedavno umro, odlučno je ustao proživ takvih Cankarevih kritičara.

Mada je Cankar u »Hlapcu Jerneju« simbolizirao borbu radnog naroda, on ni ovdje nije mofiv bez daljnjeg iskonsiruisao u svojoj glavi. U doba, kad su se radne mase Austrija usfalasale u borbi za opće pravo glasa i zakonsko osiguranje radništva i radnog seljaštva, Cankar je pošao i potražio možhiv u tragedijama, što ih je na selu stvarno prouzrokovalo prodiranje kapižalističkog načina života i mišljenja u patrijarhalne odnose između gazdi i slugu.

Polazeći od naše kratke analize slovenske stvarnosti u Cankarevo doba, možemo preći na drugi dio Plamenčeve kritike, a njega bi smo mogli ovako da rezimiramo: Cankar je nepopravljiv pesimista.

Pre svega, ne smijemo Cankara da indentificiramo s njegovim pesimističkim junacima. Istina, ponekad, u momentima teških duševnih kriza, kad se umjefnikov genij zajedno s njegovim narodom našao u na izgled bezizlaznim situacijama, a fakvih je kod Slovenaca na žalost bilo prilično mnogo, mi i kod Cankara susrećemo pojave religioznog misficizma i dubokog pesimizma. Uostalom nije io slučaj samo kod Cankara. Elementfe religioznog misticizma mi nalazimo fakođe i kod Gorkog, naročito u godinama poslije 1905. Ali ni u svojim najstrašnjim vizijama, kao što je n. pr. ona »iz godina strahote 1914—1918«, gdje Cankar vidi slovenski narod, kako kao ogroman mrivac leži u grobu, što se profeže od planina do mora {»Podobe iz sanj«), čak ni tada Cankar ne gubi vjeru u uskrsnuće naroda. On 1918, sam kritizira svoje pesimisličko nasirojenje u početku rafa, Svoje